Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim).
Vjera islam izgrađena je na nizu temelja i osnova, a jedna od tih osnova svakako je je islamsko bratstvo ili bratstvo u ime Allaha, na što ukazuju mnogobrojni kur’anski ajeti i hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Islamsko bratstvo veoma je važan faktor društvenih odnosa jer iskreni, srdačni međumuslimanski odnosi temelj su uspješnog društva. Međutim, u zadnje vrijeme primjetna je pojava narušenih međumuslimanskih odnosa, što je uveliko dovelo do zahlađenja bratskih veza. Ovu pojavu vjerovatno svi osjećamo i mnogi se često žale na ovakvo stanje ističući da ni selam nije kao što je nekad bio, da prilikom rukovanja sa bratom po vjeri izostaje osjećaj ljubavi i čvrstine, da taj bratski zagrljaj ne vraća osjećaj ljubavi u ime Allaha... Sve je nekako postalo službeno i formalno.
Bratstvo u ime Allaha
Jedan od načina obnavljanja islamskog bratstva jeste rad na postizanju iskrenosti i žudnja da to bratstvo bude zasnovano isključivo u ime Allaha i da osoba bude iskrena prema svome bratu muslimanu, što podrazumijeva eliminiranje svih drugih ciljeva. Da bi bilo koje djelo bilo primljeno kod Allaha, mora biti učinjeno radi Njega i u skladu sa praksom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Djelo bez iskrenosti bezvrijedno je i ne ostavlja nikakav trag ni utjecaj na osobu koja ga čini. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri pojašnjavanju kategorija ljudi koji će biti u hladu Arša na Dan kada neće biti drugog hlada, rekao je da će u hladu Arša biti “dva čovjeka koji su se međusobno zavoljeli u ime Allaha i koji se susretnu i rastave zbog te ljubavi” (Buhari). Kada musliman izađe iz svog mjesta boravka s namjerom da posjeti svoga brata u drugom mjestu, na putu ga susretne melek i upita zašto želi da posjeti svoga brata, da li radi nekog interesa, a on mu odgovori: “Ne, već zato što ga volim u ime Allaha.” (Muslim) Kada bratstvo bude isključivo u ime Allaha, sigurno će biti izgrađeno na Kur’anu i sunnetu, a ne na ličnim mjerilima. Brat će biti onaj koga Kur’an i sunnet definiraju kao brata, a ne onaj koji se nama sviđa, sa kojim imamo zajedničke ovosvjetske interese. Tada će prava i obaveze islamskog bratstva biti zagarantirana i neće se smjeti osporavati. Islamsko bratstvo u ime Allaha bit će živo i njegove tragove i plodove naći ćemo u našem svakodnevnom životu i našem bratstvu.
Praktična primjena bratstva
Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim). Jedan od naših navodnih razloga neizvršavanja obaveza islamskoga bratstva jeste ogromna prezauzetost. Da li neko može reći da je zauzetiji nego što je to bio Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem? Možda je zauzetiji, ali sa dunjalukom. Poslanik je bio zauzet najuzvišenijim emanetom, emanetom dostave poslanice Gospodara svih svjetova. Trebalo je podučiti ljude Kur’anu i sunnetu, odgojiti ih, voditi u džihadu, rješavati njihove probleme. Uprkos svim tim obavezama, primjećivao je odsudstvo svojih drugova, čak i onih koji nisu bili toliko poznati u redovima muslimana. Primijetio je odsustvo crne žene koja je se brinula o čistoći mesdžida i upitao je za nju, a njegovi drugovi rekli su mu da je umrla i da su je pokopali. Nisu ga obavijestili o njenoj smrti jer nisu željeli da ga opterećuju. Međutim, on im je rekao: “Zašto me niste obavijestili?” Potom je zatražio od njih da mu pokažu njen kabur i klanjao joj je dženazu. (Buhari)
Ja sam izgubio Džulejbiba!
Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u jednom od svojih vojnih pohoda i Uzvišeni Allah dao mu je ratni plijen. Upitao je svoje drugove: “Da li ste nekog izgubili?” Rekli su: “Tog i tog, tog i tog”, a on ih je ponovo upitao: “Da li ste nekog izgubili?” Rekli su: “Tog i tog, tog i tog.” Tada ih je on upitao i treći put: “Da li ste nekoga izgubili?” Rekli su: “Ne.” Imam Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, nije ih pitao za osobe za koje se znalo da su poginule i koje su bile poznate kod njih, već je želio da ukaže na vrijednost onoga što će doći poslije tog pitanja.” (El-Mufhim lima uškile mi telhisi kitabi Muslim) Božiji Poslanik rekao je: “Međutim, meni nedostaje Džulejbib. Potražite ga!” Otišli su da ga potraže i našli su ga među ubijenim uz sedmericu mušrika koje je ubio. Došao je Poslanik, stao kod njega i rekao: “Ubio je sedmericu, a potom su ga ubili. On je od mene, ja sam od njega, on je od mene, ja sam od njega.“ Stavio ga je na svoje nadlaktice i nije bilo ništa mimo toga (kao podmetač tijelu), a potom mu je iskopan kabur i stavljen je u njega. (Muslim) Imam Muslim, Allah mu se smilovao, u komentaru Poslanikovih riječi: “On je od mene, ja sam od njega”, rekao je to ukazuje na to da se praksa Džulejbila ujedinila sa praksom Poslanika i da je njihova pokornost Allahu skoro identična. (Šerhu Muslim)
Poselami Sa‘da b. Rebiu!
Sa‘d b. Rebia, ensarija iz plema El-Hazredž, učestovao je u Bitki na Bedru. Nakon bitke, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je ashabe da ga traže. Kada su ga našli, rekao je da ga poselame i pitaju kako se osjeća. Zejd b. Sabit našao ga je na samrti, prenio mu selam od Poslanika i upitao ga za zdravlje. Sa‘d je odgovorio: “Recite Poslaniku da osjećam miris Dženneta! Recite mojim ensarijama, mome narodu, da neće imati opravdanja ako iko od neprijatelja dođe do Poslanika a među njima ima jedna živa osoba”, a nakon toga je izdahnuo, napustio dunjaluk i preselio se u blizinu svoga Gospodara.
Draga braćo! Šta mislite kako bi bilo kada bi neko od naše braće bio na aparatima za reanimaciju i kada bi mu došao neko od nas, njegove braće, i rekao: “Tvoj brat, taj i taj, selami te, pita za tvoje zdravlje i poručuje ti da ne brineš za svoju porodicu, ona je u svakom dobru i blagostanju”?