Menu

Razočarenje i propast

Tema Ostale temeČitanje 8 minuta

Jedno od najtežih psiholoških stanja koja čovjek može doživjeti jeste razočarenje i gledanje sopstvene propasti. I ovo stanje nikako ne dolazi odjednom ni slučajno, ni bez velikog razloga, već uvijek kao posljedica ljudskog djelovanja. A šta bi to moglo dovesti čovjeka u ovakvo stanje, stanje razočarenja i propasti? Uzvišeni je u Svojoj Knjizi to spomenuo u četiri ajeta:

“I poslanici su pomoć tražili, pa je svaki oholi i inadžija nastradao” (Ibrahim, 15);

“‘Teško vama!’, reče im Musa. ‘Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!’” (Ta-ha, 61);

“Ljudi će se Živom i Vječnom pokoriti, a onaj koji Mu je druge ravnim smatrao svaku nadu će izgubiti” (Ta-ha, 111);

“...a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 10).


U Korkutovom prijevodu, glagol ( خاب ) habe, koji se nalazi u ova četiri ajeta, ima četiri značenja: stradanje, neuspjeh, gubljenje svake nade i izgubljenost – a svim ovim situacijama zajedničko je razočarenje i strah od propasti koja slijedi.

Četiri razloga za ovakvo stanje su: inat i oholost (neodvojive osobine), iznošenje neistina, zulum – nepravda i odvođenje sopstvene duše na stranputicu. Sva četiri razloga dovela su do prethodnih razočarenja. Ohološću, poricanjem istine i ponižavanjem drugih ostao je razočaran onaj koji je od oholnika i inadžije doživio gorčinu inata i oholosti. Potvorama i iznošenjem neistina ostao je razočaran onaj na koga su neistine iznijete. Onaj nad kim je zulum učinjen doživio je razočarenje u pogledu zalima – nasilnika koji mu nasilje čini. I jedno od najtežih razočarenja jeste kada se naš nefs razočara u nas zbog toga što ga vodimo iz zablude u zabludu, iz grijeha u grijeh. A zar nakon ovoga postoji adekvatnije namirenje od doživljaja razočarenja namijenjenog onome ko je bio uzrok razočarenjima drugih?

Uzdizanje, inat i grubost posebno su pogubni kada se nađu u dodiru sa nosiocima znanja, onima koji rade i žive po njemu. Poznati vladar Ismail b. Ahmed, rahimehullah, jednog je dana ustao pred Muhammedom b. Nasrom el-Mervezijem, rahimehullah, iz poštovanja prema znanju kojim ga je počastio Uzvišeni Allah. Njegov brat Ishak ukorio ga je zbog toga, rekavši: “Ti, namjesnik Horasana, ustaješ pred čobanom!” Tog dana, ovaj je vladar zanoćio slomljenog srca zbog riječi koje je izgovorio njegov brat. Zaspao je i sanjao kako mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilazi dok je sjedio sa svojim bratom Ishakom. Uzevši ga za nadlakticu, reče mu: “Tvoja vlast i vlast tvojih nasljednika potrajat će zbog poštovanja koje si ukazao Muhammedu b. Nasru.” Potom se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema Ishaku i rekao mu: “Neka propadne tvoja vlast i vlast tvojih nasljednika jer si omalovažio Muhammeda b. Nasra.” (Sijeru a’lamin-nubela)

Iznošenje neistina na druge je kao pojava epidemije zarazne bolesti u jednom društvu. Jer, koliko god da se istina dokazuje, bit će mnogo onih koji će se prikloniti neistinama zanosom zavisti, mržnje, nedovoljnim znanjem i drugim nedostacima u vjeri, moralu i intelektu. Omer b. Habib el-Kadi, rahimehullah, rekao je: “Jednom prilikom prisustvovao sam sijelu koje je organizirao Harun er-Rešid i na kojem se u pogledu jednog hadisa povela žustra polemika, a glasovi se povisili. Jedni su za dotični hadis kazali da ga od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, i da je ispravan, dok su drugi taj isti hadis kategorički odbijali, tvrdeći da nije vjerodostojan. Svako je branio svoje mišljenje, a rasprava se samo rasplamsavala. Sve je otišlo tako daleko da jedan dio prisutnih reče: ‘Ebu Hurejra nije vjerodostojno prenosio hadise!’, te naglasiše da je on bio lažac. U svemu tome ja primijetih da se Harun er-Rešid priklonio ovoj drugoj skupini koja je loše govorila o Ebu Hurejri, radijallahu anhu, te da podupire njihovo mišljenje. Ja tada rekoh: ‘Taj hadis je ispravan i vjerodostojno je prenesen od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Harun er-Rešid srdito me pogleda, a ja napustih sijelo i odoh svojoj kući. Nije prošlo mnogo vremena a dođe mi mladić koji mi reče: ‘Vladar te zove. Budi spreman da umreš. Namiriši se i pripremi ćefine!’ Tada sam se iskrenom dovom obratio Uzvišenom Allahu, rekavši: ‘Gospodaru moj, Ti vrlo dobro znaš da sam štitio i branio druga Tvoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i trudio se da ne dopustim da njegovi drugovi budu omalovažavani, pa Te zbog toga molim da me zaštitiš od njega.’ Doveli su me pred Haruna er-Rešida koji je sjedio na svojoj stolici. Rukavi su mu bili zavrnuti, a u rukama je držao sablju. Pred njim je bio kožni tepih na kojem su se vršila pogubljenja. Kada me je ugledao, reče: ‘O Omere b. Habibe! Niko mi se na onako drzak način nije obratio, niti mi se usprotivio i odbrusio kako si to ti učinio’, a ja mu odgovorih: ‘O vladaru pravovjernih! Riječi koje si izgovorio i stav koji si branio i mišljenje kojem si se priklonio i za koje si se zalagao jesu omalovažavanje i ismijavanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i svega onoga sa čime je on došao! Ukoliko su njegovi ashabi, koji su nam prenijeli hadise od njega, bili lažovi, onda je i šerijat ništavan i nevažeći, a islamske dužnosti, poput namaza i posta, kao i ostali islamski propisi, poput propisa o sklapanju braka, o razvodu, o šerijatskim sankcijama i kaznama, više ne vrijede te ih treba odbaciti. O vladaru pravovjernih, ne dao Allah, ne dao Allah, da takvo nešto pomisliš ili da se takvoj opciji prikloniš! Pa ti si preči od svih drugih ljudi da ljubomorno čuvaš i štitiš čast i dostojanstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!’ Kada je čuo moje riječi, odjednom dođe sebi i reče: ‘Oživio si me, o Omere b. Habibe, oživio si me, o Omere b. Habibe! Oživio si me, Allah te poživio, oživio si me, Allah te poživio!’” (Tarihu Bagdad)

Zulum je vatra koja ostaje u srcu mazluma i koja se nikad ne gasi. Ono što nas danas jedne od drugih udaljava jeste zulum koji jedni drugima činimo na razne načine, javno i tajno. Muhammed b. Sirin, rahimehullah, kazao je: “Učinio si nepravdu bratu ako si spomenuo njegove loše osobine a da tom prilikom nisi spomenuo i njegove dobre i lijepe osobine.” (Džamiu li ahlakir-raviji ve adabis-Samii)

Zato, usredsredimo se na svoje jezike i suzdržimo se od toga da budu sredstvo zuluma i pakosti, a na kraju sebebi samorazočarenja. Naš nefs je naša odgovornost i zato je veoma bitno da se često obračunavamo sami sa sobom i time se udaljavamo od propasti i razočarenja na Sudnjem danu. Ibrahim et-Tejmi, rahimehullah, govorio je: “Ja zamislim sebe u Džennetu kako jedem njegove plodove i pijem ukusna pića i uživam sa džennetskim ljepoticama, zatim zamislim sebe u Džehennemu kako jedem bodljikave plodove sa drveta Zekkum, okovan u najteže okove, i onda upitam svoju dušu: ‘Šta bi od ovo dvoje željela?’, i kao da čujem odgovor: ‘Želim se vratiti na dunjaluk da radim dobra djela.’ Ja joj onda odgovorim: ‘Pa ti si još uvijek na dunjaluku, zato se trudi i radi ako želiš uživati u džennetskim blagodatima.’” (Muhasebetun-nefsi li Ibn Ebi Dun’ja)

Divna li je ova naša vjera, divno li je ovo znanje koje se crpi iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, visoki li su ovo standardi za one koji imaju ambicije da uspiju i nikad ne dožive razočarenje i propast. Sačuvaj nas, Gospodaru, razočarenja, neuspjeha i propasti!

Hatib: Hilmija-ef. Redžić

(Hutba je održana 3. aprila 2020. u džematu “Alija Izetbegović” u gradu Mannheim, u Njemačkoj.)