Menu

Ružan san

Tema Dječiji kutakČitanje 4 minute

Dok su se igrali u dnevnoj sobi, Amina i Abdullah začuše majku kako ih doziva. Bilo je vrijeme da pokupe svoje igračke i spreme se za spavanje. Nedugo zatim i Amina i Abdullah bili su u svojim sobama. Amina je sjedila na krevetu. Već je oprala zubiće, uzela abdest, obukla pidžamu i tako spremna za spavanje čekala je babu da joj čita nešto prije spavanja. I tako svake večeri: Amina i Abdullah pripreme se za spavanje, a onda čekaju kojom će ih to zanimljivom pričom roditelji ove noći uspavati.


“Moj babo priča najljepše priče pred spavanje”, hvalila se Amina uvijek tako svojim drugaricama. A njen otac je znao šta Amina najviše voli da sluša pa je tako birao knjige o Božijim poslanicima, o Džennetu ili one iz života Poslanika, alejhis-selam. I svaki put bi ispričao nešto novo što Amina nije znala, ni ranije čula. Večeras joj je babo opet čitao o ljepotama Dženneta. Te priče Amina posebno voli. Poslije njih najljepše spava. Svaku priču Amina vrlo pažljivo sluša i trudi se da svaki detalj zapamti, pa onda zamišlja kako odmara u velikim džennetskim hladovima s bratom i roditeljima i dok ne zaspi, dovi Uzvišenom Allahu da se njene želje ostvare. Nakon svake priče, Amina moli da njen otac ostane još malo i priča još. Tako je bilo i večeras. Čim babo završi priču i zatvori knjigu, Amina povika: “Ali, babo, čitaj mi još. Čitaj mi dok ne zaspim.” “Dosta je za večeras. Već je kasno. Hajde sad, okreni se na desnu stranu, prouči dove. Razmišljaj o Džennetu i dovi za njega. I lijepo spavaj, draga moja”, reče babo i pomilova Aminu po kosi i poljubi je u čelo. “Hoću, babo. I ti lijepo spavaj”, odgovori Amina.

Učeći dove i razmišljajući tako o džennetskim baščama i bistrim potocima, Amina polako utonu u san.

Noć je bila hladna i vjetrovita. Krupne kišne kapi su u talasima zapljuskivale prozorsko staklo. Vjetar je ljuljao grane i tjerao njihove sjene da igraju po Amininoj sobi. Aminu su budili ti zvuci koji su dolazili spolja. U tom mrklom mraku zavijanje vjetra bilo je još jače, a udaranje kiše odzvanjalo je cijelom Amininom sobom. Nakon dugog prevrtanja u postelji, ona skoči iz sna. Plačljivim glasom, uplašena, dozivala je majku i oca. Ubrzo se na vratima pojavi njena majka. “Sve je uredu, draga. Sigurno si nešto ružno usnila. Uzmi, popij malo vode. Bismillah”, smirivala je majka Aminu. “Prouči euzubillu i puhni tri puta na lijevu stranu. Kad nešto ružno usnijemo, trebamo se Allahu utjecati od prokletog šejtana”, šaptala je majka Amini te je ostala kod nje sve dok Amina nije ponovo zaspala. Kad se uvjeri da Amina spava, majka se vrati u svoj krevet.

S prvom zorom Abdullah pokuca Amini na vrata: “Amina, hajde probudi se.”

“Već sam budna”, tiho odgovori Amina.

Abdullah proviri u sobu i ugleda Aminu kako sjedi na krevetu dok upaljena lampa u zlato boji njenu svilenu kosu.

“Nisam mogla da spavam. Budili su me vjetar i kiša. A i usnila sam jedan strašan san. Sjedi da ti ispričam”, pozva Amina brata.

“Nemoj pričati ružne snove. To je od šejtana. Ispričat ćeš mi kad budeš nešto lijepo sanjala. Hajde sad ustani i uzmi abdest. Vrijeme je za sabah-namaz”, odgovori joj Abdullah.

Amina prouči: “El-hamdu lillahil-lezi ahjana ba’de ma ematena ve ilejhin-nušur! – Hvala Allahu, koji nas oživi nakon što nas umrtvi, i Njemu se, konačno, sve vraća!” (Buhari), pa ustade da se pripremi za namaz.