Srce je u odnosu na ostale organe tijela kao vladar -- zapovjednik među vojnicima, svi od njega dobijaju naređenja i ono ih angažuje da djeluju, gdje i kako ono hoće, i svi se za njim povode. U tom smislu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Zar u tijelu nema jedan organ, koji, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je i cijelo tijelo?! Zar to nije srce?!" (Muttefekun alejhi)
Dakle, srce je vođa organima koji izvršavaju ono što im ono zapovjedi i prihvataju ono što im ono ponudi. Zato je popravljanje i ispravljanje srca, otkrivanje i liječenje njegovih oboljenja bila prva preokupacija dobrih.
Pošto je Allahov neprijatelj Iblis uvidio da se sve oko srca vrti i na njega oslanja, on se svojim vesvesama -- sumnjama i došaptavanjima okomio na njega. A Uzvišeni kaže: "Ti (Iblise) nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." (El-Hidžr, 42)
Vrste srca
Budući da je srce opisano osobinama života i mrtvila, ono se na osnovu toga dijeli na tri vrste: zdravo, mrtvo i bolesno srce. Prvo srce je živo i pokorno, drugo suho i obamrlo, a treće bolesno i kao takvo bliže ili spasu ili propasti.
• Zdravo srce. Na Sudnjem danu spasit će se samo oni koji pred Allaha izađu zdravog srca, kao što Uzvišeni kaže: "Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu zdrava (čista) srca dođe spašen biti." (Eš-Šuara, 88--89)
Zdravo srce je, dakle, ono srce koje se spasi svih vrsta prohtjeva koji se kose sa Allahovim propisima i svih sumnjivih postupaka koji se kose sa sunnetom. To je srce koje je čisto u obožavanju samo Allaha Uzvišenog i koje u riječima i djelima slijedi samo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Samo zdravo srce može iskreno robovati Uzvišenom Allahu i samo u Njegovo ime raditi, jer kada takvo srce voli, voli u ime Allaha, kada se odriče, odriče se u ime Allaha, kada daje, daje u ime Allaha i kada uskraćuje, uskraćuje u ime Allaha.
• Mrtvo srce. Mrtvo srce je ono srce koje u sebi nema života. Ono ne poznaje svog Gospodara, ne obožava Ga kroz ono što je On naredio, što voli i čime je zadovoljan, već ono slijedi svoje strasti i slasti, makar u njima bila srdžba i ljutnja Gospodara. Kada zadovolji svoju strast i užitak, ono ne mari da li je time Gospodar zadovoljan ili ljut. Ako voli -- voli radi svog prohtjeva, ako mrzi -- mrzi radi svog prohtjeva, ako daje -- daje radi svog prohtjeva, ako uskraćuje -- uskraćuje radi svog prohtjeva, sve zato što su mu lični prohtjevi preči od zadovoljstva Gospodara. Takvom srcu strast je vladar, prohtjev zapovjednik, neznanje vodič, a nemarnost prijevozno sredstvo. U potpunosti je zaokupljeno razmišljanjem o ostvarivanju ovosvjetskih ciljeva. Onome ko mu lijep savjet pruža ne odaziva se, već se za svakim šejtanom povodi. Dunjaluk ga srdi i zadovoljava, a prohtjev ga čini gluhim za sve mimo zablude. Druženje sa čovjekom takvog srca predstavlja bolest, življenje s njim je otrov, a sjedenje s njim je propast. I pored toga, islam nije u potpunosti isključio ova mrtva srca, već je poželjno da se pozivaju ka dobru, jer će se možda osvijestiti i vratiti Allahu.
• Bolesno srce. Ovo srce je živo, ali u sebi ima slabosti. U njemu su dvije materije od kojih ga čas hrani jedna, a čas druga, i on se povodi za onom koja nadvlada. U njemu ima ljubavi prema Uzvišenom Allahu, vjere u Njega, iskrenosti prema Njemu i oslanjanja na Njega. To je materija koja mu daje život. U njemu, s druge strane, ima i privrženosti prohtjevima, njihova pobuđivanja, težnje za njihovim ostvarivanjem, zavidnosti, samoljublja, uobraženosti, sklonosti nasilju i vlasti, te stvaranju nereda na Zemlji. To je materija koja ga kvari i vodi u propast. Ono je u iskušenju između dva izazova: jednog koji poziva Allahu i onome svijetu, i drugog koji poziva samo ovome svijetu. To je srce u kome se vjerovanje ne može ustabiliti da njegova svjetiljka zasija punim sjajem, zato što nije potpuno predano istini s kojom je Allah poslao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zato što u njemu pored ove ima i druge, suprotne materije kojom se hrani, pa je čas nevjerstvu bliže od vjerovanja, a čas vjerovanju od nevjerstva. Konačan sud o ovakvom srcu je na onoj od ove dvije strane koja prevagne.
Znaci bolesti srca
U znake bolesti srca spada da čovjek ne može spoznati Allaha, voljeti Ga, težiti susretu s Njim, obratiti Mu se pokajanjem i da mu to bude preče od svih njegovih prohtjeva, već svoje prohtjeve i uživanja stavlja iznad pokornosti i ljubavi prema Allahu -- a to je ono zbog čega je stvoren. Takav na ovome svijetu živi poput životinje, ne znajući za svoga Gospodara i ne robujući Mu onako kako mu je On naredio, kao što Uzvišeni kaže: "Koji se naslađuju i jedu kao što stoka jede i čije će prebivalište Vatra biti!" (Muhammed, 12).
Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Bolest srca je da ne može da radi ono za šta je stvoreno, poput spoznaje Allaha, ljubavi prema Njemu, čežnje za susretom s Njim, obraćanja Njemu i davanja prednosti tome nad svakom strasti. Kada bi rob spoznao sve, a da nije spoznao svog Gospodara, onda kao da nije spoznao ništa. Kada bi postigao svaki užitak, svaku slast i svaku strast na dunjaluku, a nije ostvario ljubav prema Allahu, čežnju za Njim i predanost Njemu -- kao da nije ostvario nikakvu slast, užitak ni radost. Štaviše, ako u srcu nema toga, onda mu se ti užici i slasti nužno vraćaju kao kazna, pa biva kažnjen upravo onim u čemu je uživao, i to s dva aspekta:
• S aspekta žalosti za prolaskom toga jer se nešto ispriječilo između njega i toga, zbog velike vezanosti njegove duše za to;
• S aspekta gubljenja onoga što mu je bolje, korisnije i trajnije od toga, pošto to nije postigao." (Igasetul-lehfan min mesajidiš-šejtan, 1/68)
U znake bolesti srca spada i to što njegov vlasnik ne osjeća grižnju savjesti zbog činjenja grijeha, kao što neko lijepo reče: "Mrtvoga rane ne bole!"
Zdravo srce grijeh boli i peče, pa ga to navodi na pokajanje i obraćanje Uzvišenom Gospodaru s dovom da mu oprosti. Uzvišeni Allah o bogobojaznima kaže: "I za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole..." (Alu Imran, 135), tj. sjete se veličine Uzvišenog Allaha, Njegove prijetnje i kazne, pa ih to navede na traženje oprosta, za razliku od bolesna srca koje na već jedno počinjeno zlo uzvraća novim.
U znake bolesti srca spada i to što ga njegov vlasnik, umjesto korisnom hranom, hrani pogubnim otrovima. Tako se većina svijeta okreće od slušanja učenja Kur'ana, i umjesto njega sluša muziku koja u srcu sije licemjerje i raspiruje plamen strasti.
Na drugoj strani, zdravo srce voli ono što voli Uzvišeni Allah: "Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i raskalašenost i neposlušnost vam omrznuo. Takvi su na pravom putu." (El-Hudžurat, 7)
U znake bolesti srca spada i to da njegov vlasnik za prebivalište izabere ovaj svijet, da sa njim bude zadovoljan, da se na njemu osjeća siguran, da se na njemu ne osjeća kao stranac, da ne želi onaj svijet i da se za njega ne priprema. Jer, suprotno tome, sve što je srce zdravije, sve se više usmjerava prema onome svijetu, tako da je njegovo stanje na ovom svijetu upravo onakvo kako je preporučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: "Budi na ovom svijetu kao stranac ili kao putnik - prolaznik!" (Buhari)
Znaci zdrava srca
Prvi znak da je srce zdravo i da voli Uzvišenog Gospodara jeste da Ga se često sjeća i spominje, jer ono što je u srcu manifestuje se na jeziku i u djelima.
I dok se u borbi, za post i namaz daju olakšice, Uzvišeni Allah naređuje da se Njegovo ime što više spominje, pa kaže: "O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli ono što želite!" (El-Enfal, 45)
U znake zdrava srca spada i to što ono ne prestaje svome vlasniku naređivati da se pokajanjem obrati Allahu i s Njim poveže vezom ljubavi, bez Čijeg zadovoljstva i blizine nema života, spasa, uživanja, ni radosti. Ono se uz Njega osjeća sigurnim, uz Njega smiraj nalazi, kod Njega se sklanja, Njemu se raduje, na Njega se oslanja, u Njega pouzdava, od Njega se nada i od Njega strahuje.
Njegovo spominjanje mu je i hrana i oprema, a ljubav prema Njemu i čežnja za Njim život, slast, uživanje i radost. Obaziranje na drugog i vezanje sa drugim mu je bolest, a povratak Njemu lijek. Zato se ono, kada upozna svoga Gospodara, kod Njega smiri, osjeća sigurnim, oslobodi nemira i zabrinutosti koju niko do Allah ne može ukloniti.
Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: "Sve za što se čovjek veže i što zavoli mimo Allaha, ono će ga žestoko kazniti, jer svako ko zavoli nešto mimo Allaha biva kažnjen time tri puta u ovom životu: biva kažnjen time prije nego što to postigne, a kada to postigne biva kažnjen strahom da to ne izgubi i da to ne prođe, i da se to ne pokvari i ne poremeti, i plaši se raznih stvari koje se tome suprotstavljaju. A kada to izgubi, onda mu kazna biva još veća, i ovo su tri vrste kazne na ovom svijetu." (Vidjeti: El-Dževabul-kafi)
Jedan od znakova zdravog srca jeste i to da se tijelo u služenju (ibadetu) zamori, a da to srcu ne dosadi. Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao toliko dugo klanjati da bi mu noge otekle. Onima koji su ga na to upozoravali, samo je odgovarao: "Pa zar neću biti zahvalan rob?!" (Muttefekun alejhi)
Čistota srca ogleda se u tome da se ono ispuni ljubavlju prema Uzvišenom Gospodaru, jer ko voli Allaha, voli da Mu i služi. Takvome je ljubav prema Allahu opskrba za srce i hrana za dušu.
U znake zdravog srca spada i to da njegov vlasnik čezne i žudi za činjenjem ibadeta svom Gospodaru više nego što gladan žudi za jelom i pićem. Kada čovjek osjeti slast ibadeta, bez toga više ne može.
U znake zdrava srca spada i to što se, kada stane na namaz, oslobodi briga za ovim svijetom, da u njemu nalazi zadovoljstvo i uživanje i teško mu pada kada mora da ga završi. U tom smislu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "... a radost mog oka je u namazu." (Nesai, Ahmed, Hakim)
U znake zdrava srca spada i to da više žali za izgubljenim vremenom u nepokornosti nego što škrtica žali za izgubljenim imetkom, jer je vrijeme čovjekovo najveće bogatstvo, budući da za svaki tren života može kupiti vječnu riznicu. Zato njegovo gubljenje, traćenje i trošenje u ono što donosi propast, sebi mogu dopustiti samo najmaloumniji ljudi.
U znake zdrava srca spada i to da vodi računa o kvalitetu svojih djela, jer smisao nije u mnoštvu djela, već u njihovom kvalitetu i čuvanju od onoga što ih kvari.
U znake zdrava srca spada i to da ako propusti neki dobrovoljni ibadet, koji svakodnevno čini, rastuži se više nego kada pohlepni izgubi dunjaluk, jer gubitak ovog naspram onog svijeta nije ništa, budući da će sva dobra ovog svijeta prije ili kasnije nestati, a da ono što je kod Allaha ne prolazi i ne nestaje, kao što Uzvišeni kaže: "Ono što je kod vas -- prolazno je, a ono što je kod Allaha -- vječno je." (En-Nahl, 96)
Kada bi čovjek propustio priliku da u kratkom vremenu umjesto određene količine imetka zaradi dvadeset i sedam puta više, i to u svom mjestu, jako bi se ožalostio. Onome ko propušta priliku da klanja namaz u džematu, gdje je namaz za dvadeset i sedam puta vredniji od pojedinačno obavljenog namaza, ukoliko ga to uopće ne boli, najbolji je znak da mu je srce bolesno.
U znake zdrava srca spada i to da čovjek u osami osjeća čežnju za Uzvišenim Allahom.
U tom smislu rečeno je: "Kako su jadni stanovnici dunjaluka! Napustili su ga a da nisu ni okusili ni osjetili njegove najbolje blagodati." Neko upita: "Koje su to blagodati?" Bi mu rečeno: "Ljubav prema Allahu, spominjanje Njega u samoći, čežnja za susretom s Njim, poznavanje značenja Njegovih imena i osobina..."
U znake zdrava srca spada i to da su mu Allahov govor i govor o Allahu draži od svega, kao što se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Ko hoće znati da li voli Allaha, neka provjeri svoj odnos prema Kur'anu, pa ako se ispostavi da voli Kur'an, onda voli Allaha, jer je Kur'an Allahov govor."
Ovo su bili znaci zdravog srca. To su ujedno i znaci ljubavi prema Uzvišenom Gospodaru, jer čistota srca ogleda se u njegovoj ispunjenosti ljubavlju prema Stvoritelju i pokornosti Njemu. Bez toga nema čistote srca. Jer, oko je stvoreno da gleda, uho da sluša, jezik da govori i kuša, a srce da voli Uzvišenog Allaha i da Mu robuje. Ono samo tako može biti sretno i smireno, jer ako zavoli nekoga drugog mimo Uzvišenog Allaha i za nekoga se drugoga veže, tada ga čekaju: propast, nesreća, brige i jadi.
Sreća na ovom i na budućem svijetu zavisi od čistote srca, a nesreća od njegove pokvarenosti.