U djelu Metnu durretil-bejanfiusulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. U prethodnom tekstu bilo je riječi o općem stavu sljedbenika sunneta prema novotarijama u vjeri, a u ovom i narednom tekstu, uz Allahovu pomoć, bit će riječi o stavu ehli-sunneta prema novotarima:
● Odnos sljedbenika sunneta prema svim novotarima nije isti, već se prema njima, u zavisnosti od prilika i okolnosti, odnose na različite načine. Ponekad oni novotarima pojašnjavaju istinu i ispravan stav savjetujući ih korektno i nepristrasno, ponekad im laskaju i postavljaju se prema njima krajnje ljubazno, nastojeći ih pridobiti, a nekad ih izbjegavaju i od njih se distanciraju, te nastupaju prema njima strogo i oštro, a sve u zavisnosti od stepena i vrste novotarije u koju su zapali, kao i stanja u kojem se nalaze dotični novotari. Također, sljedbenici sunneta prilikom zauzimanja stava naspram novotara uzimaju u obzir princip koristi i štete, kao i okolnosti, kao što su mjesto i vrijeme. Sve spomenuto spada u domen šerijatske politike, tj. praktičnih pravnih i društvenih odnosa, koji se u osnovi temelje na principu pribavljanja koristi i otklanjanja ili barem ublažavanja štete.
● Prema svakom novotaru postavljaju se kao i prema svakom drugom oponentu, pa ga u istinu pozivaju mudro i lijepim riječima. Također, u nastojanjima da ih vrate na Pravi put i ukažu im na svjetlost sunneta i tamu novotarije, obraćaju im se ljubazno i blago.
● Sljedbenici sunneta od svakoga prihvataju istinu i ispravno mišljenje, pa tako i od novotara. Oni ljude cijene prema tome u kolikoj mjeri zastupaju istinu. Prema svojim su oponentima krajnje pravedni i objektivni, pa od njih prihvataju sve ono što je istina i ispravno, a odbacuju sve ono što je laž i pogrešno. Ne obaziru se na to ko je šta rekao, već gledaju suštinu onoga šta je rekao. Pa tako, ako njima najdraža osoba kaže neistinu, oni je odbacuju, a ako im najmrža osoba kaže istinu, oni je prihvataju. Također, ne obaziru se na to što će određenu ideju ili mišljenje slijediti tek mali broj ljudi, već je, ako je šerijatskim argumentima utvrđeno da je neupitna istina, bespogovorno slijede, dok se u isto vrijeme ne obaziru na mišljenja onih koji imaju veliki broj poklonika, ukoliko im je postalo jasno da se radi o pogrešci ili zabludi.
● Kada se raspravljaju sa novotarima i odgovaraju na njihove zablude i pogrešne stavove, vode se najljepšim namjerama, i to čine blago i milosrdno, s iskrenom željom da podrže istinu i da ljudima pomognu da krenu putem istinske upute.
● Ne dozvoljavaju da se u rasprave s novotarima upuštaju nestručne i slabo obrazovane osobe čije poznavanje i razumijevanje određenih pitanja nije na zavidnom nivou, kao ni osobe koje nisu vješte u verbalnom iznošenju argumenata. Ovakve osobe moraju biti osposobljene da istinom i legitimnim argumentima u potpunosti obore legitimnost i utemeljenost tih novotarija i jasno ukažu na njihovu ništavnost.
● Sljedbenici sunneta smatraju da je obaveza prije upuštanja u raspravu informirati se o stanju oponenta i upoznati se sa njegovim mezhebom, pravcem u razmišljanju, kao i stavovima koje zastupa i dokazima i knjigama na koje se poziva.
● Sljedbenici sunneta zabranjuju rasprave sa sofistima i pobornicima sofizma. Sofizmi su namjerne logičke greške. Načelo sofizma je “slabiji razlog učiniti jačim”, što znači po svaku cijenu pobijediti u diskusiji, pritom ne mareći za objektivnu istinu. Tako se laž u objektivnom smislu, pomoću vještine govora i uvjeravanja, može učiniti “istinitom” te na taj način osigurati naklonost onih koji slušaju. Dakle, u sofističkoj školi nema istine koja bi bila objektivna i tako vrijedila za sve. Zbog toga su sljedbenici ehli-sunneta zabranjivali rasprave sa novotarima koji su bili pobornici ovog pravca (uglavnom se radilo o filozofima) jer njih je više interesirala rasprava i verbalna pobjeda nad oponentom, a ne dolazak do istine. Štaviše, njima bi istina ponekad bila sasvim jasna, ali bi iz nekih razloga, najčešće zbog strasti i poriva, koristili ovu metodu kako bi tu istinu prikazali kao pogrešku i laž. O ovakvima je Uzvišeni Allah rekao: “Oni se s tobom oko istine spore iako im se ona jasno objelodanila...” (El-Enfal, 6).
● Prije ulaska u raspravu sa novotarima nastoje da precizno definiraju ključne tačke oko kojih se s njima razilaze, kako bi rasprava bila što preciznija i plodonosnija. Također, nastoje da se informiraju i prikupe što više informacija o raspravama koje su vođene među samim novotarima, a sve s ciljem saznavanja na koji su način odgovarali jedni drugima i pobijali argumente jedni drugih.
● Sljedbenici sunneta prvo ukazuju na činjenicu da svaka neistina sadrži oprečnosti, a potom pojašnjavaju da su dokazi kojima se nastoji potvrditi ispravnost te neistine kontradiktorni, da bi na kraju zaključili da je sve ono što proizlazi kao rezultat te neistine samo po sebi bezvrijedno i ništavno.
● Prije rasprava sa novotarima svoje argumente dobro analiziraju, i jezički i suštinski, te nastoje dobro shvatiti njihov tekst i kontekst, posmatrajući dokaz parcijalno, zasebno, ali i kao cjelinu.
● “Sve šerijatske tekstove koji su po značenju i formi veoma slični, sljedbenici ehli-sunneta tumače na istovjetan način, bez pravljenja razlike među njima, dok one tekstove koji su po formi i značenju potpuno različiti, tumače na potpuno različite načine i ni u kojem ih slučaju ne poistovjećuju.” Ovdje se prvenstveno misli na tekstove koji govore o temeljima islamskog vjerovanja i ovo je jedno od poznatih pravila koja su utemeljili islamski učenjaci, a koje ima svoju primjenu prvenstveno u domenu akide, pitanja islamskog vjerovanja. Primjenom ovog pravila dosljedno se slijede svi šerijatski tekstovi, a ne slijede se strasti, u smislu da se u jedan dio Knjige vjeruje, a drugi odbacuje, kako je to Uzvišeni Allah kazao za jevreje koji su neke propise iz Tevrata primjenjivali, a druge zapostavljali. Također, bili su obavezni da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su ga upoznali i u njemu prepoznali jasne znakove poslanstva. Uzvišeni je Allah rekao: “A kada im se kaže: ‘Vjerujte u ono što Allah objavljuje!’, oni odgovaraju: ‘Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno’, i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju...” (El-Bekara, 91). Odbijanjem da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur’an, oni su ustvari svjesno napravili razliku između onoga što je objavljeno Musau i onoga što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a na to nisu imali pravo, jer su i jedan i drugi poslani od Allaha, pa im je bilo obaveza slijediti obojicu. Što se tiče drugog dijela ovog pravila koje kaže: “...dok one tekstove koji su po formi i značenju potpuno različiti, tumače na potpuno različite načine”, njega najbolje možemo shvatiti opet na primjeru jevreja, koji su nastojali da poistovjete i sličnim proglase ono što ni na koji način nije slično i što se nikako ne može dovesti u vezu, a sve zbog toga što su slijedili svoje strasti i što nisu htjeli Allahu da se istinski pokore. Tako su za Allaha rekli da je siromašan: “Allah je čuo riječi onih koji su rekli: ‘Allah je siromašan, a mi smo bogati!’” (Alu Imran, 181), i rekli su da je Allahova ruka stisnuta: “Jevreji govore: ‘Allahova je ruka stisnuta!’” (El-Maida, 64), i rekli su da je Uzejr Allahov sin (Et-Tevba, 30), kao što su i kršćani rekli da je Isus Božiji sin (Et-Tevba, 30), a sve spomenuto svojstveno je stvorenjima, a ne Stvoritelju. Na takav su način poistovjetili ono što je, i po formi i po suštini, potpuno različito.
● Što se tiče argumenata koje koriste prilikom dokazivanja određenih pitanja i propisa, uvijek prvo posežu za onim argumentima oko čije validnosti i punovažnosti među učenjacima postoji konsenzus.
● ”Kada je riječ o nedefiniranim i nejasnim izrazima i terminima koje koriste i nude novotari, sljedbenici sunneta na pitanja o njima ne zauzimaju ni potvrdan ni odričan stav, već su o tom pitanju suzdržani.” Ukoliko oponent spomene izraz, frazu ili tvrdnju koja u isto vrijeme sadrži i ono što je s jedne strane tačno i prihvatljivo, ali i ono što je s druge strane netačno i neprihvatljivo, sljedbenici sunneta nužno se ne određuju glede tog pitanja ni potvrdnim ni odričnim stavom, već su u tom pogledu suzdržani sve dok im se ne pojasni šta se time tačno htjelo kazati. Naprimjer, ukoliko bi neko upitao da li Allahu pripisujete stranu (el-džiha), odgovor bi glasio: “Ni u Kur’anu ni u sunnetu nije ni potvrđeno ni negirano da se Allah nalazi na određenoj strani, a taj je izraz sam po sebi općenit i može se odnositi na više značenja, zato se prije traženja pojašnjenja uopće nećemo ni odrediti niti na to pitanje dati potvrdan ili odričan odgovor. Naprimjer, riječ strana u ovom kontekstu može se odnositi na tri stvari: (1) dolje, (2) gore, koje je moguće znanjem pojmiti i obujmiti, (3) gore, koje nije moguće obujmiti znanjem niti razumom. Ako se pod pojmom “strana” misli na dolje, onda je to sasvim sigurno pogrešno jer je u koliziji sa jasnim i nedvosmislenim šerijatskim tekstovima, koji ukazuju na to da je Allah iznad sedmog neba. Ako se misli na drugu opciju, i ona je također pogrešna jer Uzvišenog Allaha niko i ništa ne može znanjem obuhvatiti. Allah je rekao: “...a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti” (Ta-ha, 110), a ako se misli na “gore” u smislu da je iznad sedmog neba i da Ga niko ne može znanjem obujmiti, onda je to prihvatljivo jer je i Kur’anom i sunnetom potvrđeno da je Allah na nebesima, kao što je potvrđeno da Ga niko od Njegovih stvorenja znanjem ne može obujmiti.
● ”Također, prilikom spominjanja pojmova i termina koji se koriste u akaidskim raspravama čije je karakter višeznačan (koji se u isto vrijeme može odnositi i na ono što je tačno, ali i na ono što je netačno), oni prije konačnog određivanja i zauzimanja stava o tom pitanju, traže pojašnjenje na što se tačno misli.” Takav je primjer sa izrazom džebr – determinizam, koji se mnogo spominje u filozofskim i apologetskim, ali i akaidskim djelima, iz kojeg proizlazi pitanje da li je čovjek na dunjaluku prinuđen i sudbinski predodređen da radi određena djela (determinizam) ili ima apsolutnu slobodu da neka djela izvršava, a neka ne (indeterminizam). Kao rezultat istraživanja o ovom pitanju, obično se daju dva kategorična odgovora: (1) čovjek je u potpunosti determiniran, tj. prinuđen je da radi ono što mu je sudbinski određeno, (2) čovjek posjeduje apsolutnu slobodnu volju i ni na koji način nije determiniran, a oba ova kategorička odgovora su pogrešna. Zato kod ovakvih i sličnih izraza sljedbenici sunneta traže pojašnjenje šta se pod tim izrazom misli i na šta se cilja, a potom daju svoj odgovor. Konkretno kod ovog pitanja, čovjek je, gledano s jedne strane, djelimično slobodan u donošenju svojih odluka, dok je, s druge strane, također djelimično determiniran. Slobodan je jer posjeduje volju kojom odlučuje šta će učiniti, kao i sposobnost da ono što je naumio sprovede u djelo, a na to ukazuje sljedeći ajet: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje...” (El-Kehf, 29). S druge strane, čovjek je djelimično determiniran, jer sva djela koja učini već su kaderom određena i nijedno njegovo djelo ne izlazi iz okvira onoga što mu je Allah već odredio. Dakle, bilo šta da čovjek odluči i bilo šta da odabere, to ne izlazi iz okvira Allahove volje i Njegove moći, jer je Uzvišeni Allah kazao: “Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabire. Oni nemaju pravo birati. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednačuju!” (El-Kasas, 68)
I u narednom tekstu bit će riječi o odnosu sljedbenika sunneta prema novotarima.