Ateizam ili na arapskom ilhad u lingvističkom značenju predstavlja odstupanje od namjere i cilja, okretanje od nečega, a arapski izraz potiče od riječi lahd, što znači pukotina u grobu. Ilhad je izraz namijenjen svima koji odstupaju od istine. Arapi nerijetko ateistom ili mulhidom nazivaju svaku osobu koja zastupa i širi bogohulno učenje (novotariju u dogmatici -- akidi, doktrinarnim zabludama), čak i ako vjeruje u Boga i Njegovog Poslanika. Nerijetko se ova riječ upotrebljava za nevjernike i otpadnike čak i ako su pripadnici drugih religija ili vjerskih sekti.
Ateizam u terminološkom smislu ideološka je doktrina koja poriče postojanje tvorca univerzuma. Ime je izvedeno iz grčke riječi atheos, što znači bez boga. Otuda je nastala razlika između pojma ateizam i deizam i agnosticizam iako u širem kontekstu svaki od ovih pojmova upućuje na isto značenje.
Ateizam i ilhad teži je od širka i kufra. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: "Kufr je nevjerovanje u Allaha i poslanike, bilo to propraćeno negiranjem ili ne. Štaviše, sama sumnja i okretanje od vjerovanja u spomenuto jeste kufr, bilo da je iz zavisti, oholosti ili slijeđenja strasti koje čovjeka odvraćaju od slijeđenja Božijih poslanica, s tim što je nevjerstvo nevjernika koji negira veće, kao i onoga koji poriče i negira iz zavisti, makar bio ubijeđen u istinitost poslanika, alejhimus-selam. (Medžmuul-fetava, 12/335)
Neposredni uzroci ateizma
Najčešći uzroci ateizma su:
• Sumnje ili šubuhati. Što se tiče pripadnika ove kategorije, kada s njima razgovarate ili čitate zaključke do kojih dođu, vidjet ćete da nisu bili u stanju da razluče sopstvene nedoumice, kao ni ono što oni smatraju kontradiktornim, iako nema kontradiktornosti za one koji su obdareni ispravnim rasuđivanjem. Oni su jednostrani u istraživanju i teško im je biti strpljiv u sakupljanju dokaza sa svih aspekata, čime bi im istina postala jasna, već donose preuranjene zaključke, a nisu ispunili ni najosnovnije uslove naučnog istraživanja. Tako mnogi od njih prigovaraju nekim ajetima zanemarujući druge ajete koji rješavaju i objašnjavaju njihove nedoumice, kao što postoje i hadisi koji obrazlažu ono što ih zbunjuje, ali se oni od toga okreću jer su donijeli svoje odluke prije nego što su iščitali sve izvore istraživanja i sve raspoložive argumente.
• Strasti i izazovi današnjeg života. Pripadnici ove kategorije jesu sljedbenici strasti koji ne mare za vjeru ili ahiret, koliko im je stalo da uživaju u svojim požudama kad god im se za to pruži prilika i da ih pritom ne uznemirava ovosvjetski promatrač i kontrolor ili vjerski nadzornik. S obzirom na to da vjera zabranjuje pretjerivanje i rasipništvo, a naređuje umjerenost i zabranjuje naslađivanje zabranjenim stvarima, poput vina, bluda i droge, ljudi koji ne poznaju suštinu vjere smatraju to okovima njihove lične slobode i ograničavanjem užitaka i prohtjeva, što im je povećalo odbojnost prema vjeri. Oni tragaju za ispunjenjem strasti i da bi stigli do tog cilja, ruše svaki zid na putu do njega, čak i ako je to vjera, a ono što ovim ljudima najviše smeta jeste pričanje o moralu i bontonu, baš kao što Osman b. Affan kaže: "Bludnica bi željela da se sve žene odaju bludu."
• Reakcija na religiozno okruženje. Treća kategorija jesu oni koji reaguju protiv religioznog okruženja, a često su odgajani u sredini koja je naklonjena religiji, ali sredini koja nema umjetnost vaspitavanja, pa prisiljava svoju djecu, a ne nastoji da ih privoli i uvjeri; sredini koja je stroga u pogledu pridržavanja za formu više nego što vodi računa o pospješivanju i podsticanju svojih članova u jačanju djela srca i svjesnosti o Gospodaru i stepenima dobročinstva. Za takve sredine kaže se da su patrijarhalna i autoritarna društva. Ne prihvataju greške svoje djece, i opterećuju ih preko njihovih mogućnosti, pa ćete u takvim društvima naći mladića koji iščekuje da odraste i postane neovisan, da bi potom pobjegao iz svoje sredine i vratio joj se kritički nastrojen i osvetoljubiv, što postaje njegova najveća uloga u životu. Kao takav on ne pokušava da preispita greške sredine u kojoj je odrastao i ispravi njene odgojne metode i njeno društveno ponašanje, prvo zbog svoje slabosti, a onda jer je njegovo srce ispunjeno osjećanjem osvete preuzelo kontrolu nad njegovom dušom sve dok se to nije smjestilo u njegovu podsvijest i postalo kompas koji vodi njegovo ponašanje.
• Reakcija na tragedije i nepravde u svijetu. Četvrta kategorija jesu oni koji pate od egzistencijalne anksioznosti, koja se kreće od depresije do anksioznosti. Pate od depresije zbog svoje nesposobnosti da poprave nepravdu i agresiju u svijetu; a zabrinutost i anksioznost dolazi zbog mračne budućnosti prema kojoj se društva kreću. Najveći je problem što takvi upadaju u nevjerstvo zato što smatraju da su obavezni da uspostave socijalnu pravdu na ovom svijetu. Žele otkloniti nepravdu od sebe i drugih, ali su nemoćni. Razočarani u svijet, sumnjaju u mudrost života i uzrok stvaranja, i sve tako dok sumnje ne zavladaju njima usljed slabog razumijevanja stvarnosti svijeta i njihove nesposobnosti da povjeruju u Posljednji dan kada će se sviđati računi. Naći ćeš ih kako se u svemu što vide oslanjaju na svoje manjkave umove i prosuđuju svojim krnjavim shvatanjem i poimanjem.
• Povezivanje materijalnog napretka sa ateizmom. Peta kategorija jesu oni koji povezuju ateizam sa materijalnom snagom i napretkom. Ljudi su vidjeli da Evropa nije napredovala materijalno sve dok se nije odrekla ideja Crkve i njenog vjerovanja, i da država kao što je Rusija nije postala velesila dok nije proglasila da je ateistička tvorevina. Na drugoj strani vidjeli su da su zemlje koje se pridržavaju vjere zaostale u industriji i proizvodnji, pa su počeli vjerovati da je ateizam uzrok materijalnog i naučnog napretka, a da vjera znači nazadak i neznanje.
Neke posljedice ateizma
Pravac kao što je ateizam, koji u potpunosti negira postojanje Boga, bez sumnje će ostaviti negativne posljedice na čovjeka, njegovo ponašanje kao i na međuljudske odnose i društveno uređenje. Neke od tih posljedica jesu:
• Zabrinutost, duševni nemir i nestabilnost. Prva posljedica koju će ateizam ostaviti u duši pojedinca jeste zabrinutost, nedoumica, duševni nemir i nestabilnost. To je iz razloga što unutar čovjeka postoji prirodna vjera, koja mu nameće razna životna pitanja, koja stalno kruže u njegovim mislima: Zašto smo stvoreni? Ko nas je stvorio? Gdje idemo? Kuda nakon smrti? Iako tempo života i ovosvjetske preokupacije i poslovi često odvraćaju čovjeka od ozbiljnijeg razmišljanja o odgovorima na ova pitanja i od traganja za tajnom života i svemira, ipak, česti događaji i potresi podstaknu ga da razmišlja o ovim pitanjima. Bolesti, tragedije, gubljenje najbližih i najmilijih i nesreće koje pogađaju čovjeka, nameću mu razmišljanje o njegovom životu i budućnosti. S obzirom na to da ateizam ne priznaje postojanje Boga, neće ponuditi ništa što bi moglo izvući čovjeka iz nedoumice, zabrinutosti i nejasnoća života.
• Individualizam i egoizam. Usmjerenje čovjeka ka individualizmu i egoizmu neminovna je posljedica duševnog nemira i straha od dolazećih dana. Čovjek se usmjerio ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i ne razmišlja o drugima niti osjeća empatiju prema njima.
Pod individualizmom smatramo čovjekovo usmjerenje ka ostvarivanju samo svojih ličnih interesa i nerazmišljanje o drugima. Vjera koja podstiče na dobročinstvo s ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva udaljila se iz čovjekovog života, a njeno mjesto zauzela je briga o samom sebi. Na ovaj način su ljudi, u tamnim vremenima ateizma, počeli da zaboravljaju na druge. Malo-pomalo slabila je briga o siromasima i potrebnim, pa je na kraju zaboravljena i porodica, roditelji, žena i djeca. Onaj ko posmatra stanje ateističkog društva, uvidjet će do koje mjere su ljudi postali egoisti i materijalisti. Pojedinac posvećuje pažnju samo sebi, a drugima izlazi u susret samo ako od toga ima koristi. Ovaj individualizam i egoizam povećao je usmjeravanje ljudi ka prohtjevima i ovosvjetskim užicima koje je savremena civilizacija olakšala i koje su ateistički zakoni učinili dozvoljenim. Tako je savremeni čovjek postao materijalista, i simbol evropske ateističke civilizacije koja prijeti uništenjem čovječanstva.
• Stremljenje ka zločinu i kriminalu. Ateizam kao ideologija ne posvećuje pažnju odgajanju ljudske duše i ne gaji u ljudskom srcu strahopoštovanje prema Moćnom Stvoritelju, Koji prati sve postupke i dešavanja na Zemlji i na svakom drugom mjestu. Ateista se odgaja kao tvrdokorna i bezosjećajna osoba, koja nema nikakvu unutrašnju, duhovnu zapreku koja bi ga odvratila od grijeha i nasilja i podstakla na dobročinstvo i samilost. Naprotiv, ateizam uči svoje sljedbenike da su oni spontano i slučajno nastali, da ih nije stvorio Stvoritelj i da su oni kao i ostale životinje koje žive na Zemlji. Tako čovjek, na ovaj način, gubi ljudsku osjećajnost i ono po čemu se razlikuje od ostalih živih bića, a to je duhovnost i sposobnost razlučivanja istine od laži. Ako čovjek ne vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja, Koji ga prati, i u konačni obračun, onda ga ništa ne može spriječiti da ostvari svoje životinjske prohtjeve i zacrtane ciljeve. Ovo je, bez sumnje, jedna od najštetnijih posljedica ateizma na pojedinca, kao i društvo. Danas je savremeni svijet, svijet kriminala, nesigurnosti i straha.
• Razaranje porodične zajednice. Ateizam ne samo da ruši ličnost i duhovni element u čovjeku nego zajedno s tim ruši i cjelokupno ljudsko društvo. Poznato je da je porodica osnovna jedinica društva i kvarenje čovječanstva neminovno povlači za sobom i narušavanje porodičnih veza. Zapostavljanjem i rušenjem vjerskog vjenčanja bračne veze su postale samo naslađivanje i koristoljublje, pa se umanjilo obostrano žrtvovanje koje je neophodno u bračnoj zajednici.
• Politički kriminal. Vjerovatno je da se najnegativnije posljedice ateizma odražavaju u svjetskoj politici i u međudržavnim odnosima, a to je zbog toga što ateistički karakter i narav čine ljudsko srce okrutnim i egoističnim, pa se taj egoizam i okrutnost prenosi i u sjenu svjetskih političkih odnosa. Zato ćemo vidjeti da velike kolonijalističke sile posežu za veoma podlim metodama i sredstvima u porobljavanju nejakih naroda i eksploataciji prirodnih bogatstava. Islamske zemlje, općenito, arapski svijet posebno, najbolje su na svojoj koži osjetili podlost i okrutnost takve politike.
Neminovnost poraza i kraha ateizma
Islam posjeduje Kur'an kao autentičnu Božiju objavu, vjerodostojan sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spaja duhovno i materijalno, a ispravno šerijatsko znanje nikada nije došlo u koliziju sa kategoričnim naučnim činjenicama, što nije slučaj ni sa jednom drugom religijom. U svojoj historiji muslimani nemaju inkviziciju niti "spaljivanje vještica" (većinom naučnika koji su znanstvenim otkrićima proturječili kršćanskim dogmama), a proučavanje nauke i prirodnih znanosti iskrenim vjernicima samo povećava njihovo vjerovanje. Pitanje je samo koliko će današnje generacije muslimana biti voljne i sposobne da prvo poprave svoje stanje i unutrašnje probleme, a nakon toga da čovječanstvu predstave istinu za kojom neki toliko tragaju. Na taj način će, uz Allahovu pomoć, odigrati ključnu ulogu u rušenju ateizma kao destruktivne, nehumane i krvave ideologije. A Allah najbolje zna!
(Korišteni izvori: alukah.net; putuislam.wordpress.com; minber.ba; islamqa.info)