"Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju." (Ez-Zarijat 56)
Ovo je jasan cilj koji je definisao svrhu dunjalučkog života. Čovjek je tu da bi Allahu robovao. Svako ko je ozbiljno shvatio cilj, tako je razumio i ovaj život, tj. odgovornost prema njemu i onome što radi. Teži ka svemu onome što mu pomaže da ostvari ovaj cilj, a kloni se svega onoga što mu biva preprekom na putu njegovog ostvarenja. Veoma mu je jasno da je gubljenje vremena sve ono što mu ne pomaže na tom putu, i da je bespotrebno prosipati energiju na stvari koje ne pomažu ispunjenju cilja. Da bi čovjek uspio u svojoj namjeri, za to mu je potreban plan i strategija, a islam je sve te detalje veoma precizno razjasnio, tako da svako ko želi da bude istinski Allahov pokorni rob, zna šta treba da radi svaki dan. Taj plan sadrži detalje za one koji žele biti na jednom nižem ili višem nivou, sve je prepušteno ambicijama samog pojedinca.
Kako na nivou jedinke, tako i na nivou zajednice muslimana šarlatanski pristup rješavanju određenih izazova je neprihvatljiv. Ili, da jasnije kažemo, stihiji prepušteno rješavanje životnih pitanja ne nudi potreban kvalitet, a niti daje rješenja za veći nivo potreba. Takvim pristupom mi se držimo poznatog pravila: Drži vodu dok majstori ne odu. Dajemo trenutačne odgovore na određene izazove. Ono što je manjkavo jeste da time ne nudimo strategiju snage našeg utjecaja na okolinu, nego samo privremenog zalječavanja bolnih mjesta. Islam traži proaktivno djelovanje u zajednici. Muslimanima je obaveza da popravljaju stvari.
"Kada neko od vas vidi nešto loše neka to popravi rukom, ako to nije u stanju, neka ga popravi jezikom, a ako ni to ne može, neka onda barem u srcu osjeti mržnju prema tome. Ali, to je najniži stepen imana." (Muslim)
"Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha..." (Alu Imran, 110)
Pozivnje na činjenje dobra i odvraćanje od zla je proaktivno djelovanje. Takvo djelovanje traži snagu i utjecaj, a osnova toga su pojedinci koji su u stanju da to kvalitetno urade. Jedinka može da uradi nešto sama, ali za veći utjecaj i promjene potrebni su znanje i vještine, odnosno osobe koje se kvalitetno pripremaju za tu ulogu. Možemo reći da je to u nekom smislu produkcije kadra koji će biti u mogućnosti da utječe na kvalitetne promjene sredine u kojoj živi i boravi. A sve spomenuto obaveza je zajednice muslimana, čiji smo i mi dio. Poznato nam je fikhsko pravilo da sve ono bez čega se ne može jedan vadžib upotpuniti postaje vadžibom.
Napisano ovdje nije ništa novo, niti izmišljanje tople vode, to se oko nas dešava u punom jeku. Oni koji šire i plasiraju svoja ubjeđenja, trendove ili brendove, rade to strateški. Svjedočimo i da se nemoral u društvima širi strateški, polahko se ulazi u institucije i društvo. Nešto što je bilo nezamislivo prije trideset godina, danas je postalo sasvim normalno ili blizu toga da postane normalno. Određene pojave, koje su bile osuđivane i bile neprihvatljive u društvu, danas nije dopušteno protiv toga bilo šta ružno reći, jer ćete automatski biti sankcionisani i osuđeni od velikog dijela zajednice. Ovo se nije desilo za jedan dan ili jednu noć, niti mjesec dana. Propagatori toga su strateški radili na tome desetinama godina, studirajući svaki potez koji je potrebno učiniti radi postizanja željenog cilja. Na tom putu nisu žalili novac, vrijeme i trud.
Muslimanska društva su mlada društva, veliki postotak mladih ljudi. Mladi ljudi su veliki potencijal. Adekvatna briga o njima u smislu odgoja, podrške i brige o njima može da bude uzrokom velikih promjena u svjetskim tokovima. Muslimani imaju jake predispozicije da zauzmu lidersku poziciju. Vrijednosti koje im nudi islam ne posjeduju drugi, i to je snaga koju imaju samo muslimani.
"A samo Allahu pripada ponos, i Poslaniku i vjernicima, ali licemjeri neće da znaju!" (El-Munafikun, 8)
"I nemojte se žalostiti i nemojte tugovati! Vi ćete biti gornji, ali samo ako budete vjernici!" (Alu Imran, 139)
Bitan preduslov za ozbiljnije strateško djelovanje jeste ujedinjavanje, odnosno okupljanje što većeg broja muslimana oko strategije. To ne znači da se mora biti pod istim krovom, u istoj instituciji, nego zajednički planirati korake koji će se provoditi kroz institucije u kojima manje ili veće skupine muslimana djeluju. Naravno, to ne isključuje potrebu muslimana da imaju svoja krovna predstavništva, naročito u zemljama gdje su manjina. Tom ujedinjavanju kod drugih svjedočimo svakodnevno, iako zadržavaju određeni postotak autonomije, mnogi se pokušavaju ujediniti u veće zajednice, a to možemo vidjeti i na državnim nivoima. Krajnje je vrijeme da muslimanske zajednice prestanu sa kukanjem kako su ugroženi i da pokrenu programe koji će ih osnažiti na svakom polju. Za to su potrebni ljudi koji mogu da vode te procese. Ti procesi će doprinijeti stabilnijoj poziciji svakog muslimana, kao što će omogućavati zadovoljavanje većih potreba pojedinca i zajednice muslimana.
Filozofija takvog pristupa vrlo je jednostavna -- rješavajmo sami svoje probleme i pružajmo sami sebi prilike koje su nam potrebne. Ne čekajmo druge da se pojave i počnu brinuti o nama. Ne oslanjajmo se na trenutne mogućnosti koje nam se nude, ukoliko ih drugi kontrolišu, jer vrlo lahko mogu da donesu drugačiju odluku pa da izgubimo ono što nam trenutno nude. Tuđa ruka može biti vid trenutnog oslonca, ali ako njen vlasnik odluči da je povuče nazad ka sebi, onda gubimo taj oslonac. Mi moramo brinuti o našim interesima, a svakako da su naši interesi da imamo generacije koje mogu da se nose sa svim izazovima, a uz to da snažno čuvaju svoj islamski identitet i svoju kulturu.
U životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazimo primjere strateškog djelovanja. Čak i neki brakovi u koje je ulazio bili su vid zbližavanja s nekim plemenom, jer time bi ojačao svoju poziciju i svoj utjecaj. Takvi su primjeri i odabir lokacija gdje će se utaboriti u nekim bitkama, način izlaska iz Meke tokom hidžre, i još mnogo toga. Iako je bio najodabraniji poslanik, Allahov miljenik, nije radio stvari onako nasumice. Sve je dobro sagledao i povlačio poteze koji su bili veoma dobro proračunati. To ukazuje na ozbiljnost njegovog pristupa izazovima s kojima se suočavao. Ništa nije prepuštao da se dešava tek tako. U tome je svakako velika lekcija za nas muslimane i muslimanke, kao i za našu muslimansku zajednicu.