Uzvišeni Allah voli pravdu i pravičnost, a ne voli nepravdu i zakidanje drugih. Sebi je zabranio zulum, pa ga je učinio zabranjenim i Svojim stvorenjima. Uzvišeni kaže: "Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (El-Hadid, 25)
Šerijat kao zakon objavljen u Kur'anu i pojašnjen poslaničkom praksom i jeste naređen ljudima da ga praktično primjenjuju u životu, jer je on najveća pravda koja postoji. A, najveća je pravda upravo iz razloga jer potječe od Najpravednijeg i Najmudrijeg Gospodara, Zakonodavca, Allaha, džellešanuhu. Bilo koji vid nepravde stran je šerijatu i njegovim postulatima. Svaki vid pravde dio je šerijata, podržava ga i unapređuje. Pravda o kojoj govorim prožima svaki segment ove naše prelijepe vjere, prirode u kojoj Bog stvara svakog čovjeka. Prisutna je u praktičnim normama našeg islamskog zakonodavstva (fikhu), ali i dogmatskim normama (akaidu). Stoga, zabranjen nam je svaki vid pretjerivanja, ali i svaki vid zapuštanja i nemarnog odnosa spram naših vjerskih postulata. Jednom riječju, od nas se traži mjera i pravednost u svim ovim segmentima.
U praktičnim propisima (fikhu), ali i onim doktrinarnim (akaidu), muslimani kao ummet su sredina između svih drugih vjera i ideologija. "I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi." (El-Bekara, 143) Zajednica u ovom ajetu opisana je kao "ummeten vesetan", a to je zajednica pravde i pravičnosti, najbolja zajednica koja postoji na ovom dunjaluku. Islamski ummet je sredina i najbolji ummet među svim drugim ummetima, a unutar islama, ehli-sunnet i džemat je sredina između svih drugih pravaca koji se pripisuju islamu. Ova zajednica ne prelazi granice, niti zapostavlja Božije upute i putokaze. Nastoje da postignu zadovoljstvo svog Gospodara odnoseći se spram Njegovih stvorenja na najljepši mogući način. Pravedno se odnose prema samima sebi, prema svom Gospodaru, a i prema svima drugima. Hajr koji proističe od njih vide i muslimani i nemuslimani, životinje i biljke, cjelokupan živi i neživi svijet. Najveći hajr koji čine prema drugim ljudima jeste to što im uzvišene vrijednosti ove naše prelijepe vjere prenose, objašnjavaju i praksom pokazuju. Na taj način nude im uže spasa na oba svijeta. Ima li većeg vida hajra od ovoga? Ima li veće pravičnosti od toga da se drugima želi dobro na dunjaluku i ahiretu? Kada ovo uvidimo, saznajemo da je i džihad, borba na Allahovom putu, najveći vid dobra i pravde. On predstavlja vrhunac islama, jer on znači dostavu uzvišenih vrijednosti vjere islama ljudima. Čovječanstvo se upoznalo sa islamom i šerijatom sebebom mudžahida koji su dostavljali Allahovu vjeru, zalažući na tom putu svoje živote i svoj imetak.
Tevhid je najveća pravda koja postoji, a širk najveći vid zuluma i tiranije. Ima li veće pravde od širenja tevhida, ispravnog islamskog monoteizma među ljudima? Tevhid -- kao obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, jeste pravda radi koje opstaju nebesa i Zemlja. To je pravda radi koje su ljudi stvoreni, slati Božiji poslanici, objavljivane knjige, jedna za drugom. Tevhid je pravda radi koje su poslanici sa svojim pomagačima trpjeli ono što su trpjeli. To je pravda koja onome ko je usvoji, garantuje Džennet, a onome ko je ne prihvati, garantuje vječnu kaznu u Džehennemu.
Sve to ukazuje na činjenicu da pravda ima dosta širok spektar značenja: obuhvata pravdu prema Allahu, džellešanuhu, pravdu prema sebi i pravdu spram drugih.
Kur'an i sunnet o pravdi
Koliku pažnju Kur'an i sunnet pridaju pravdi očigledno je svakom onom ko zdravog razuma i bez pristrasnosti pogleda u kur'anske ajete i hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svaki propis, akaidski ili fikhski, predstavlja izuzetnu pravdu u svakom smislu te riječi. Kada je Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, kazao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: "Klanjat ću cijelu noć i postit ću svaki dan dokle god sam živ", on mu je rekao: "Doista ti to nećeš moći tako. Nego, uradi ovako: klanjaj i spavaj, posti i prekidaj post, i posti u svakom mjesecu tri dana..." (Buhari, br. 1976; Muslim, br. 1159). Vidimo kako je u ovom hadisu, Allahov Poslanik, alejhis-selam, ukazao ovom plemenitom ashabu na sredinu i mjeru, i kako da bude pravedan prema samome sebi. U islamu nema isposništva kojim čovjek sebi uskrati ono čemu njegova priroda teži. Islam čovjeku putem ibadeta daje duhovnu snagu, kao što mu kroz udovoljavanje tjelesnim nagonima na halal način pruža da ispuni svoju potrebu i za tim aspektom života.
Sličan primjer imamo i u riječima Poslanika, alejhis-selam: "Kada se nekome od vas zadrijema dok je u namazu, neka legne i odspava, kako bi ga prošao san, jer ako bi klanjao u tom stanju, mogao bi umjesto da traži oprost od grijeha, reći nešto ružno o sebi..." (Buhari, br. 212; Muslim, br. 786)
Kao što nije preporučljivo u potpunosti ostaviti namaz noću, i cijelu noć provesti u spavanju, isto tako je pokuđeno klanjati dok smo pospani. Mjera koju je šerijat postavio jeste da se klanja jedan dio noći, a da se u jednom dijelu noći tijelu dadne prilika za odmor.
Islam nas podstiče da radimo ona djela u kojima ćemo ustrajati, koja nam neće brzo dosaditi, pa da ih ne ostavimo tek tako. Najbolja i Allahu najdraža djela jesu ona koja čovjek radi konstantno, makar bila mala i neznatna.
Čovjek treba da traži koja su djela i u kojoj prilici odgovarajuća za njegovo srce. Kada je srce raspoloženo za hajr, u tim trenucima treba ga i uposliti hajrom, a u trenucima kada zahtijeva odmor, treba mu odmor i priuštiti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije klanjao više od jedanaest rekata tokom noći (Buhari, br. 1147; Muslim, br. 738). Na ovaj način šerijat nas uči mjeri i konstantnosti u ibadetima, što je veliki vid pravednosti i prema nama samima, ali i prema Allahu, jer Mu tako robujemo stalno, a ne samo određeno i kratko vrijeme.
Allahov Poslanik uputio je velike riječi Ebu Zerru, rekavši mu: "Doista tvoja duša kod tebe ima svoje pravo (tj. ti i tvoje tijelo), tvoj Gospodar ima kod tebe Svoje pravo, tvoj gost ima kod tebe svoje pravo, tvoja porodica ima kod tebe svoje pravo, i stoga, daj svakome pravo koje mu pripada!" (Buhari, br. 1968)
Kakve riječi i kakav vrhunac pravednosti!
Poslanik, alejhis-selam, sam po sebi je predstavljao mjeru, pravdu i pravičnost. Pokazao je kako da se ispravno živi islam. Onima koji su umislili da mogu više od njega ibadetiti, rekao je: "Ja klanjam i spavam, postim i prekidam post, i živim bračnim životom, pa ko napusti moju praksu, ne pripada meni!" (Buhari, br. 5063; Muslim, br. 1401)
Primjeri koji nam ukazuju na ovo veliko pravilo islama, koje smo u naslovu nazvali i najvećim ciljem šerijata, mogli bi se navoditi unedogled. Svako ko promisli o propisima ove naše lijepe vjere, sam će pronaći mnoštvo primjera koji nam pokazuju sklad i savršenstvo islama.
Kada je u pitanju islamsko vjerovanje, tu se od nas isto tako traži sredina i mjera:
• Kada su u pitanju Allahova imena i svojstva, od nas se traži da ih potvrdimo na onaj način kako su nas o njima obavijestili Allah i Njegov Poslanik, da u njih vjerujemo, ne zalazeći u njihovu kakvoću, ili da ih poredimo s imenima i svojstvima Njegovih stvorenja. Ovdje smo sredina između onih koji su negirali Allahova svojstva, ili su ih poredili sa svojstvima stvorenja.
• U pogledu Allahove odredbe, vjerujemo u nju, ali ne smatramo da je čovjek prisiljen ili da nema svoj slobodni izbor.
• Volimo porodicu našeg Poslanika, ali ne idemo u krajnost u koju su otišli šiiti po tom pitanju.
• Veliki grešnik nije potpuni vjernik, ali činjenjem velikog grijeha ne izlazi iz islama, kakvim ga tretiraju haridžije. Na ahiretu smatramo da je pod Allahovim htijenjem, može ga, ako želi, uvesti u Džennet odmah, ili nakon određenog vremena provedenog u Džehennemu.
Primjera je mnogo, a naveli smo samo neke, koji pokazuju kako naš islamski akaid slijedi pravdu i mjeru u svim segmentima života. Kada su u pitanju praktični propisi, već smo naveli nekoliko primjera koji nam pokazuju kako u nafilama trebamo biti odmjereni, i svakom segmentu našeg života dati njegovo pravo. Farz ne smije ispaštati radi nafile. Nafila upotpunjuje manjkavosti nastale u farzovima. I ovo je velika pravda i milost Allaha, džellešanuhu.
Čovjek treba nastojati da izvrši sve obaveze i prema Allahu i prema Njegovim stvorenjima, pazeći da ne krene putem pretjerivanja i cjepidlačenja, što nam je strogo zabranjeno, ali i da ne počne zapostavljati određene norme, za čije ostavljanje ne postoji olakšica niti zamjena u propisima naše vjere. Allaha molimo da nam ukaže na najispravniji put, put pravde i mjere u svemu.
Izvor: Tenkihul-efhamil-alijje bi šerhi kavaidil-fikhijja
Autor: Dr. Velid Seidan
Priredio: Hfz. Faris Perenda, prof.