U šestoj godini po Hidžri Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzeo je dva pohoda i odaslao četrnaest ophodnji, ne računajući akcije koje je poduzeo krajem pete godine po Hidžri. Ove akcije imale su za cilj dodatno slabljenje kurejšijskih snaga, pojačavanje njihove izolacije i slabljenje njihovog utjecaja kroz pridobijanje njihovih saveznika koji su im pružali podršku. (Eš-Šudža, Dirasat fi ahdin-Nubuvve, str. 139.) Vojne aktivnosti muslimana u ovom periodu ogledaju se u sljedećih nekoliko ophodnji i pohoda:
Ophodnja pod vođstvom Muhammeda b. Mesleme na pleme Benu Karta
Početkom mjeseca muharrema šeste godine po Hidžri, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je skupinu od trideset ashaba kojima je zapovijedao Muhammed b. Meslema sa ciljem napada na Benu Karta, ogranak plemena Benu Bekra b. Kilaba. (Ez-Zehebi, Tarihul-islami, El-Megazi, str. 351) Napali su ih iznenada i ubili desetericu, a ostali su pobjegli, dok su muslimani zaplijenili njihova stada ovaca, deva i stoke. (Sahihu Muslim, 3/1386, br. 1764)
Na povratku u Medinu zarobili su Sumamu b. Usala el-Hanefija, poglavara Benu Hanife, a nisu ni znali o kome se radi. Doveli su ga u Medinu, svezali za jedan stub mesdžida, pa je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao pred njega i rekao: “Šta ima kod tebe, Sumama?” Sumama je rekao: “Ima dobra, Muhammede. Ako me ubiješ, znaj da si ubio onoga koga ima ko osvetiti, a ako mi dobro učiniš, znaj da ću biti zahvalan. A ako želiš imetak, traži koliko hoćeš.” Ostavljen je tako do sljedećeg dana kada je ponovo došao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta ima kod tebe, Sumama?” Sumame je rekao: “Ima ono što sam ti već rekao: ako mi dobro učiniš, bit ću zahvalan.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je i došao sljedeći dan pa ga upitao: “Šta ima kod tebe, Sumama?” Sumama je rekao: “Isto što sam ti već rekao.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je naredio: “Oslobodite Sumamu!” Nakon što je oslobođen, Sumama se zaputio ka palmi u blizini mesdžida, okupao se, zatim je ušao u mesdžid i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik!” Zatim je rekao: “O, Muhammede, tako mi Allaha, nije mi bilo mržeg lica na zemlji od tvoga lica, a sada mi je tvoje lice najdraže lice na zemlji. Tako mi Allaha, nije mi bilo mrže vjere od tvoje, a sada mi je tvoja vjera najdraža; i tako mi Allaha, nije mi bilo mržeg mjesta od onog u kojem ti živiš, a sada mi je to mjesto postalo najdraže. Kada me tvoja konjica zarobila, ja sam bio pošao na umru, pa šta mi savjetuješ?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga je i naredio mu da zanijeti umru. Kada je Sumama stigao u Meku, tamo ga upitaše: “Jesi li to napustio vjeru?” On im odgovori: “Nisam, Boga mi, nego sam primio islam sa Muhammedom, Allahovim poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem! I znajte da nećete dobiti nijedno zrno pšenice iz Jemame sve dok to ne dozvoli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!” Sumama je, zaista, ispunio obećanje, pa su Kurejšije bile primorane da napišu Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pismo u kojem su ga molili da zbog rodbinskih veza s njima napiše Sumami da im pošalje jedan tovar hrane. (Nadretun-neim, 1/330)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao se molbi svoga naroda, iako je bio u ratu s njima, i napisao je Sumami, poglavaru plemena Benu Hanifa: “Ne sprečavaj dolazak namirnica mome narodu.” Nakon toga Sumama je dozvolio svome plemenu da nastavi slati svoje usjeve u Meku i tako je prekinut njihov strah od gladi. (Es-Siretul-Halebijje, 2/298. Ibn Abdulberr, El-Istiab, Terdžemetu Sumame b. Usal)
Ophodnja Ebu Ubejde b. El-Džerraha na Sejful-Bahr
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Ebu Ubejdu sa tri stotine pješaka da naprave zasjedu kurejšijskoj karavani. Nakon što su prešli dio puta, ponestalo im je hrane, pa je Ebu Ubejda naredio da se sakupi sve što vojska ima. Sakupljena je jedna torba datula i Ebu Ubejda im je svaki dan davao pomalo, a naposljetku je bio primoran da svakome daje po jednu datulu dnevno. Vojnici su bili svjesni situacije i bespogovorno su prihvatili ove mjere. (Es-Seraja vel-buusun-Nebevijje, str. 118) Jedan od učesnika ovog pohoda, Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, kaže: “Sisali smo jednu datulu, poput djeteta, a potom smo pili vodu i to nas je držalo do navečer.” Vehb b. Kejsan upitao je Džabira: “Šta vam je značila jedna datula?” Džabir, radijallahu anhu, odgovorio je: “Kad smo ostali i bez jedne, shvatili smo koliko nam je značila.” (Fethul-Bari, 8/77)
Ova vojska bila je prisiljena jesti lišće s drveća. Džabir, radijallahu anhu, kazuje: “Udarali smo lišće štapovima kako bi popadalo, zatim smo ga namakali u vodu i jeli.” Zato je ta vojska nazvana Vojska obranog lišća. (Fethul-Bari, 8/78) Džabir kazuje: “Kada smo stigli na obalu mora, ugledali smo nešto veliko poput pješčanog brda, približili smo mu se i vidjeli da je to riba koju nazivaju Anber (vrsta kita). Ebu Ubejda je rekao: “To je lešina i nećemo je jesti.” Zatim je rekao: “Ne, mi smo izaslanici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Allahovom putu. Zaista je ovo nužda, pa jedite.” Nas tri stotine hranilo se njome mjesec dana, pa smo se i udebljali. Da si nas vidio kako punimo bačve mašću iz njegovih očnih duplji i odsijecamo od njega komade mesa veličine vola. Ebu Ubejda je uzeo trinaest ljudi da sjednu u njegove očne duplje, i uzeo je jedno njegovo rebro i odabrao najveću devu pa je deva prošla ispod rebra bez problema. U povratku smo rezali meso s njega i njime se hranili. Kada smo stigli u Medinu, došli smo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas upita: ‘Šta vas je zadržalo?’ Ispričali smo mu kako smo slijedili kurejšijsku karavanu i pronašli kita. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘To je opskrba koju vam je poslao Allah. Imate li nešto od njegovog mesa da nas počastite?’ Pa smo mu poslali i on je jeo njegovo meso.” (Albani, Sahihu Sunenun-Nesai, 3/910)
Ibn Sa‘d i Vakidi navode da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao ovu ophodnju na ogranak plemena Džuhejna. Ibn Hadžer u vezi s tim kaže: “Ovo se ne proturječi onome što se navodi u Sahihu (Buharija) i moguće je usaglasiti ove predaje jer nema smetnje da su u isto vrijeme poslani i na kurejšijsku karavanu i na ogranak Džuhejne, a moguće je da su poslani kako bi spriječili pleme Džuhejna da napadne karavanu. Ovaj spoj podupire predaja u Muslimovom Sahihu u kojoj se navodi da su bili poslani na Džuhejnu.” (Es-Siretun-Nebevijje fi duil-Mesadiril-aslijje, str. 480)
Pohod Abdurrahmana b. Avfa na Devmetul-Džendel
Najduži pohod koji je poduzela Vjerovjesnikova vojska bio je pohod na Devmetul-Džendel, mjesto koje se nalazi na granici Šama. Smješten je u srcu Arapske pustinje i bio je tačka koja spaja Bizantince iz Šama i Arape sa Poluostrva. Stanovnici Devmetul-Džendela pripadali su velikom plemenu Kelb i, pod utjecajem blizine Bizantinaca, primili su kršćanstvo. Abdullah b. Omer kazuje o ovoj ophodnji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Abdurrahmana b. Avfa i rekao mu: ‘Spremi se, poslat ću te u ophodnju danas ili sutra, ako Bog da.’” Ibn Omer, radijallahu anhuma, kazuje: “Kada sam to čuo, rekao sam sebi: ‘Sutra ću klanjati sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, da čujem šta će oporučiti Abdurrahmanu b. Avfu.’ Sljedeći dan došao sam da klanjam sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i zatekao sam Ebu Bekra i Omera i još neke muhadžire među kojima je bio i Abdurrahman b. Avf. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio mu je naredio da prethodne noći krene ka Devmetul-Džendelu i da njegove stanovnike pozove u islam. Njegovi drugovi već su bili krenuli rano ujutro, bilo ih je sedam stotina boraca. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je Abdurrahmana: ‘Zašto kasniš za svojim drugovima?’ Abdurrahman je odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, htio sam da se oprostim od tebe u svojoj putničkoj odjeći.’
Abdurrahman b. Avf bio je omotao oko glave turban. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ga je i posjeo ispred sebe, zatim je razvezao njegov turban i omotao mu oko glave jedan crni turban spustivši jedan kraj niz njegova leđa, pa mu je rekao: ‘Ovako veži turban, sine Avfov!’ Abdurrahman je bio opasan sabljom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ‘Bori se u ime Allaha! Ubijaj na Allahovom putu onoga ko ne vjeruje. Ali, nemoj iznevjeriti po pitanju ratnog plijena, niti izdati, i ne ubijaj djecu.’ Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispružio je ruku i rekao: ‘Ljudi! Čuvajte se pet stvari prije nego što vas zadese: narodu koji vara na vagi, Allah će dati neplodne godine ne bi li se pokajali; nikada nijedan narod neće pogaziti ugovore a da Allah neće vlast nad njima dati njihovom neprijatelju; ako neki narod uskrati zekat, Allah će im uskratiti kišu sa neba, i kada ne bi bilo životinja, ne bi im nikako pala; kada god se u nekom narodu raširi razvrat, Allah će im dati tešku bolest; i koji god narod odbaci sud Kur’ana, Allah će ih podijeliti u skupine koje će jedna drugoj zlo činiti.’ Abdurrahman je krenuo i sustigao je svoje prijatelje i poveo u ih u Devmetul-Džendel. Kada su stigli, pozivao ih je u islam tri dana, koliko je i ostao, ali su oni odbijali i prvi dan su mu ponudili samo sukob. Trećeg dana islam je primio Asbag b. Amr el-Kelbi, njihov poglavar. Abdurrahman je po jednom čovjeku iz plemena Džuhejna, koji se zvao Rafia b. Mukis, poslao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pismo u kojem ga je obavijestio da je Asbag primio islam. U pismu je, također, tražio dozvolu da se oženi od njih pa mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poručio: ‘Oženi se Asbagovom kćerkom Tumadir.’ Abdurrahman se njome oženio i doveo je u Medinu. Ona je majka Abdurrahmanovog sina Ebu Seleme.” Vakidi navodi da se ova ophodnja desila u mjesecu ša‘banu šeste godine po Hidžri. (Vakidi, El-Megazi, 2/560–561)
Pouke, poruke i propisi
Lekcije iz pohoda na pleme Benu Karta i slučaja Sumame b. Usala:
● Dozvoljeno je vezivanje nevjernika u mesdžidu.
● Dozvoljeno je i vrlo značajno opraštanja zarobljenom nevjerniku i prijestupniku. Sumama se zakleo da se njegova mržnja, u tren oka, pretvorila u ljubav zbog toga što mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oprostio i ukazao blagodarnost ne tražeći ništa zauzvrat.
● Onome ko primi islam propisano je da se okupa, kao što je uradio Sumama b. Usal kada je primio islam.
● Jedan od plodova dobročinstva jeste uklanjanje mržnje i rađanje ljubavi.
● Ako je nevjernik htio uraditi neko dobro djelo, a zatim primio islam, treba izvršiti to dobro koje je bio naumio.
● Vrlo je bitno s blagošću se ophoditi prema zarobljenom nevjerniku ne bi li primio islam, a naročito ako bi se za njegovim primjerom mogli povesti i drugi.
● Islam mijenja ponašanje čovjeka. Vjernik stavlja sve svoje mogućnosti u službu islamu i muslimanima, zato je Sumama odbio isporučivati pšenicu Kurejšijama bez Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, odobrenja.
● Nakon što primi islam i odbaci nevjerstvo, vjernik se treba predati izvršavanju Allahovih naredbi. (Sahihus-sire, str. 386–387)
Lekcije iz pohoda na Sejful-Bahr:
● U ovom pohodu do izražaja je došla mudrost Ebu Ubejde. Kako bi riješio nedostatak hrane, Ebu Ubejda je sakupio svu hranu koju su imali i dijelio je svima podjednako, a tu lekciju učio je praktično od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, više puta.
● Ukazano je na važnost vođenja računa o halalu i haramu. U situaciji kada im je ponestalo datula i kada su počeli jesti lišće, prolazili su pored nekih ljudi iz plemena Džuhejna, ali im nije palo na pamet da ih napadnu i otmu im njihovu hranu, kao što su radili ljudi u pagansko doba. Jer, oni su slijedili Allahovu vjeru koja je došla da, između ostalog, sačuva ljudima i njihov imetak, i vodili su računa o halalu i haramu, čemu su podučeni od Gospodara svih svjetova. (Min Me‘inis-sire, str. 323–324)
● U ovom kazivanju nalazi se dokaz da je dozvoljeno jesti uginule vodene životinje i da one ne ulaze pod zabranu jedenja uginulih životinja.
Lekcije i pouke iz pohoda na Devmetul-Džendel:
● U ovom pohodu do izražaja dolazi Poslanikova pažnja prema ashabima. Koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio skroman i brižan prema svojim ashabima vidi se iz toga što je svojom rukom omotao Abdurrahmanu turban oko glave. Ovakav odnos podizao je borbeni duh kod njegovih ashaba i podsticao ih da se maksimalno zalažu u služenju ovoj vjeri. Jer, sklad i ljubav između vođe i njegovih vojnika jedan je od najznačajnijih faktora za ispunjavanje ciljeva. (Humejdi, Et-Tarihul-islami, 6/184)
● Jasno je naznačeno da se džihad treba voditi u ime Allaha. Abdurrahmanova jedinica pregazila je tu prostranu pustinju da bi prenijela Allahovu vjeru i Poslanikovu uputu svim ljudima. Bili su svjesni ciljeva džihada i da se džihad ne vodi u ime Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer on je samo Allahov rob i poslanik, i uz Allahovu zastavu nema mjesta za zastave vođa, nacija, plemena, država itd.
● Ukazano je na neke primjere islamske etike u džihadu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je Abdurrahmanu gulul – prisvajanje dijela ratnog plijena prije nego što se podijeli, zabranio mu je pronevjeru sporazuma i ubijanje djece. Borba je jedna vrsta nasilja i grubosti, ali za muslimane kojima je Allah očistio srca od mržnje i zavisti, to je privremena stvar nužna radi ostvarivanja prava, uništavanja zablude i zaštite onih koji su na Pravom putu od onih koji su u zabludi. Rat nije ukorijenjen u dušama muslimana i zato je prepun uzvišenih etičkih normi koje su omogućile da se u muslimanskom borcu pomiješaju velika snaga i velika samilost. (Humejdi, Et-Tarihul-islami, 6/184)
● Abdurrahman b. Avf predstavljen je kao primjeran daija. Abdurrahman b. Avf bio je jedan od prvaka ovoga ummeta, jedan od najvećih daija. Odlikovao se blagošću, mudrošću, naobrazbom, iskustvom i inteligencijom. Pohrlio je u islam i doživio radi toga iskušenja. Zato je svu svoju energiju usmjerio u ostvarenje glavnog cilja, a to je uvođenje ljudi u islam. Allahovom dobrotom, njegov trud polučio je vrijedne rezultate, posebno stoga što je, na Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, preporuku, najveći trud usmjerio na pridobijanje poglavarâ plemenâ.