Liječenje dijabetesa trešnjama
Znanstvena istraživanja predviđaju da bi trešnje mogle postati značajno sredstvo u liječenju dijabetesa. Istraživanja su pokazala da su antocijanini, biljni flavonoidi, koji se u velikim količinama nalaze u trešnjama, vrlo korisni u kontroli nivoa šećera u krvi.
Flavonoid antocijanin ima sposobnost da podstakne organizam na lučenje inzulina, što pomaže u reguliranju nivoa šećera u krvi.
Antocijanin se nalazi i u drugim vrstama voća, kao što su crveno grožđe i jagoda, s tim da je njegovo prisustvo najintenzivnije u trešnjama.
Istraživači sa Univerziteta Mičigen (University of Michigan) izolirali su skupinu antocijanina iz trešnje koju su ispitali na ćelijama pankreasa. Rezultat je pokazao da se izlučivanje inzulina iz ćelija tretiranih antocijaninom povećalo za 50% u prosjeku.
Nema sumnje da ova istraživanja čine prekretnicu u razvoju lijeka protiv dijabetesa, iako je potrebno provesti još mnogo istraživanja i eksperimenata nad pacijenitima da bi antocijanin mogao postati dio terapije oboljelih od dijabetesa, bolesti koja je rasprostranjena među osobima različite životne dobi. S obzirom na to da antocijanin nema nikakvo toksično dejstvo, konzumiranje trešanja je dobro uključiti u prehranu kao dio preventive i pomoćno sredstvo u tretiranju dijabetesa.
U članku objavljenom u Journal of Agricultural and Food Chemistry navodi se kako voće koje sadrži antocijanin može pozitivno djelovati i u prevenciji srčanih oboljenja.
Stručnjaci za prehranu potvrđuju da konzumiranje trešanja ima pozitivan učinak na poboljšanje pamćenja, prevenciju nekih vrsta raka, poboljšanje zdravlja srca i smanjenje bolova kostiju i zglobova.
Na kraju, podsjetimo se riječi Allahovog Psoalnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah nije dao bolest, a da za nju nije dao lijek.”
(Izvor: arabic.cnn.com)
Abbas b. Firnas, prvi poznati pilot u historiji
Čovjek od davnina sanja o tome da leti. Kinezi su još u petom vijeku uspješno puštali papirne zmajeve. Historija je prepuna legendi o ljudima koji su pokušavali poletjeti, no prvi uspješan let koji bilježi historija izveo je musliman po imenu Abbas b. Firnas 875. godine u Kordobi.
Abbas b. Firnas rođen je u mjestu Ronda u današnjoj Španiji, ali je živio u Emiratu Kordoba, tada vodećem naučnom centru u muslimanskom svijetu. Ibn Firnas je bio polimat: inovator, inžinjer, fizičar, pjesnik i muzičar.
Nakon godina proučavanja, u sedamdesetoj godini života Ibn Firnas je konstruirao svoju leteću mašinu. Glavni dio mašine bio je par krila napravljen od drveta, svile i orlovog perja. U svojoj napravi skočio je sa litice i letio neko vrijeme, a kada je htio da se prizemlji, shvatio je da uopće nije razmišljao o načinu ateriranja. Cijelo vrijeme bio je zaokupljen mišlju kako napraviti mašinu koja leti, potpuno zanemarivši način slijetanja. Zbog toga nije bio u mogućnosti da kontrolira brzinu svoje letjelice tokom ateriranja, pa se prilikom slijetanja teško povrijedio. Abbas b. Firnas nikad više nije poletio. Nakon ovog događaja živio je još dvanaest godina, cijelo to vrijeme pokušavajući otkriti mehanizam koji bi mu pomogao pri slijetanju.
Proći će nekoliko vijekova do sljedećeg letačkog poduhvata koji će i ovaj put izvesti musliman. Naime, u sedamnaestom vijeku, Ahmed Čelebi je u svojoj letjelici preletio Bosfor, poletivši sa Galata tornja i sletivši u područje Uskudar. Razdaljina između tornja Galate i trga Uskudur na koji je sletio iznosi 3.358 metara.
No, tek nakon gotovo cijelih hiljadu godina nakon leta koji je 875. godine izveo Abbas b. Firnas, godine 1853. sir George Cayley napravit će prvu zrakoplovnu jedrilicu, bazirajući svoj izum na teorijskim spoznajama o aerodinamici.
Godine 1976., grupa Working Group for Planetary System Nomenclature (WGPSN), dio IAU-a (International Astronomical Union), u čast pionira letenja Abbasa b. Firnasa, po njemu je nazvala jedan krater na Mjesecu.
(Izvor: mawdoo3.com)
Navigator koji je Vasca da Gamu kroz Rt dobre nade odveo do Indije
Ahmed b. Madžid rođen je 1421. godine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gradu Džulfar, koji je danas poznat po imenu Re’sul-hajma, u porodici moreplovaca. Sa sedamnaest godina postao je navigator broda. Smatra se da je umro 1500. godine. Bio je navigator, kartograf i okeanograf. Poznat po nadimku Lav mora.
Na Zapadu je čuven kao navigator broda kojim je portugalski moreplovac i istraživač Vasco da Gama doplovio od Rta dobre nade do Indije, otkrivši morski trgovački put Evrope sa Indijom, kao alternativu Putu svile koji je presječen osmanskim osvajanjima.
Ibn Madžid je postao vrsni moreplovac i poznavalac navigacije i svega što je vezano za moreplovstvo. Plovio je od istočne afričke obale do Indije. Dok su Evropljani i Osmanlije u vrijeme Ibn Madžida posjedovali tek ograničene spoznaje o Indijskom okeanu, Arapi su redovno plovili njime.
Ibn Madžid je inovirao brodski kompas prema modernim shvatanjima. Napisao je brojna djela od kojih je najpoznatije El-Fevaid fi usuli ilmil-bahr vel-kavaid, u kojem je obradio brojne teme iz oblasti pomorske navigacije i astronomije.
U svojim djelima zabilježio je imena mnogih ostrva, obala i zemalja na koje je naišao tokom svojih plovidbi, upisivao je morske razdaljine, objašnjavao morske puteve i način određivanja kible iz različitih mjesta.
(Izvor: mawhopon.net)
Vjerovanje u život poslije smrti ulijeva nadu
Jeste li znali da savremena naučna istraživanja otkrivaju kako je vjerovanje u život poslije smrti nužno jer utječe na zadovoljstvo i sreću čovjeka na ovom svijetu, ulijeva mu nadu u životu +, čini ga psihički stabilnijim i manje sklonim depresiji?
Web-site Daily Science objavio je 14. 5. 2015. istraživanje provedeno na Univerzitetu Kent koje sugerira da je veoma nužno da ljudi vjeruju u život poslije smrti. Ali, zašto?
Prema svim studijama, smrt je najveća misterija u historiji čovječanstva.
Prilikom razmišljanja o smrti, odnosno vlastitom umiranju i okončanju, ponašanje osobe potpuno se mijenja. Istraživanje koje su proveli dr. Arnaud Wisman i dr. Nathan Heflick, dvojica istraživača sa School of Psychology na Univerzitetu Kent, pokazalo je da se ljudi prilikom ozbiljnog razmišljanja o vlastitoj smrti osjećaju beznadežno, te da im vjerovanje u život poslije smrti ulijeva nadu.
Činjenica da će svaki čovjek umrijeti nije sama po sebi ono što čovjeka čini nesretnim, nego njegova percepcija onoga što smrt znači: je li to konačni kraj ili početak drugog života?
Da bi čovjek na ovome svijetu živio sretno i spokojno, potrebna mu je nada, a nju mu ulijeva vjerovanje u život poslije smrti.
Prisjetimo se ovdje hadisa: “Sjećajte se onoga što uništava strasti (smrt)!” Kao da nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim riječima htio uliti nadu upućujući nas na razmišljanje o smrti, jer razmišljajući o smrti podsjećamo se na ono što dolazi poslije nje: Džennet i Džehennem, stajanje pred Allahom u danu dugom 50.000 godina... U trenucima takvog razmišljanja čovjek će lakše podnijeti teškoće ovog svijeta, ispuniti prsa nadom, zadovoljstvom i radošću zbog susreta sa Allahom.
