Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreju, Tasos i Kretu.
Princ Muhammed Ali-paša, koji je u dva navrata bio prijestolonasljednik (1892. godine) i koji je bio predsjednik Starateljskog savjeta i upravljao Egiptom (1937. godine), posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1900. godine, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Princ je rođen u Kairu gdje započinje svoje formalno obrazovanje, koje kasnije nastavlja u Beču. Poznavao je nekoliko jezika: turski, francuski, engleski i njemački. Također, princ je volio putovati pa je posjetio sve razvijene evropske zemlje, a u ovom broju donosimo isječak iz putopisa u kojem se govori kako je izgledao naš dragi dom 1900. godine i u kojem oštroumni i obrazovani princ upućuje nekoliko životnih savjeta.
U prošlom broju pratili smo princa od početka putovanja iz Beča, preko Mađarske, do Bosanskog Broda i Sarajeva, a na tom putovanju opisao je bosansku zemlju, bosanski narod i ljepote Sarajeva u tadašnjem vaktu.
Nakon što su naši gosti posjetili Gazi Husrev-begovu džamiju i turbe, kao i Šerijatsko (sudačku) školu, posjetili su Srpsku crkvu (Stara pravoslavna crkva).. Zatim su posjetili sarajevski bazar: “Bazar u Sarajevu, iako skroman, nedvojbeno podsjeća na Kvart Han al-Halili (u Kairu).” U bazaru, pored kožne obuće, vidjeli su radnje u kojima zanatlije prave bakreno posuđe, findžane, tanjire i sl.: “Primijetili smo kako su trgovci dobre duše, postavljaju niske cijene, krasi ih smirenost i nisu im duše pohlepne.” Princa se dojmilo to što su na ulazu svake radnje istaknute riječi: “Živio sultan!”
U narednim danima princ je sa prijeteljima posjetio muzej. Fijakerom su se dovezli do zgrade gdje je smješten muzej, na drugom spratu. “Na ulazu u muzej posjetilac može vidjeti voštane figure koje su odjevene u različite nošnje. Na svakoj figuri stoji kartica na kojoj piše datum kada je takvo odijevanje bilo uobičajeno. Pažnju nam je privukla nošnja muslimanskih žena koje su živjele u Mostaru. One su, pored feredže, na glavu stavljale crno platno, slično platnu koje oblače časne sestre, a lice su pokrivale platnom tako da se ne vidi nijedan dio lica.” U sastavu muzeja može se posjetiti dio koji je više od drveta, kao i dio za kovanice, gdje se pored starih bosanskih i osmanskih kovanica, u staklenim kutijama nalaze zastave iz osmanskog perioda, kao i pisma osmanskih sultana svojim bosanskim namjesnicima o određenim naredbama i regulativama, koja su – iako davno napisana – sačuvana kao da su nova.
Nakon muzeja, naši gosti su posjetili Fabriku za tkanje tepiha, u kojoj je princ kupio skupocjeni tepih – skupocjen zbog upotrebe prirodnih boja, kako tvrdi direktor fabrike. Pored Fabrike za tkanje tepiha, Sarajevo je posjedovalo – čak i u to vrijeme – Fabriku duhana opremljenu kvalitetnim mašinama, kupljene njemačkim novcem, kao najvećeg uvoznika i konzumenta, a gdje je pretežno radila ženska populacija. Direktor fabrike hvalio se kvalitetnim proizvodom od hercegovačkog duhana, koji je kvalitetniji i od egipatskog, na šta princ kao nepušač nije imao odgovora.
Tokom svog boravka u Sarajevu, princ je sreo svog prijatelja Bakir-bega (Tuzlaka), koji je zbog svoje hrabrosti odabran kao predstavnik ispred muslimana. “Bakir-beg mi ukratko objasni nesreću i tegobe muslimana u ovoj zemlji, zbog čega se steglo moje srce. (...) Kao dokaz njihovog nezadovoljstva, on mi pokaza žalbu upućenu caru gdje je na dnu bilo oko stotinu potpisa.”
“Sutradan ujutro krenuli smo za Jajce vozom, a tokom puta zabavili smo se prizorima prirode koji su se od Sarajeva do Travnika harmonično smjenivali. A Travnik – nakadašnji centar i boravište namjesnika – divan je gradić, prepun džamija, koji leži na izdignutom mjestu, a njegova ljepota oduzima dah. Nažalost, nismo se mogli duže zadržati u Travniku.” Nastavili su put ka Jajcu, a prije dolaska u grad “na deset minuta”, ugledali su Fabriku za proizvodnju šibica. “Poput ostalih bosanskih gradova, ovaj gradić još uvijek je unutar svojih starih utvrda. U grad se ulazi kroz kapiju koja je davno sagrađena, a koja pritom krasno izgleda.” Nakon što su naši gosti odsjeli u lokalnom hotelu, uživali u razgovoru i čaju, posjetili su dragulj grada: “Otišli smo da pogledamo vodopad gdje se Pliva uliva u Vrbas s visine od 30 m (...), nakon ovog divnog prizora posjetili smo park koji je ukrašen raznovrsnim rastinjem, a koji stanovnici Jajca nazivaju Veliki park.” Tvrđava u Jajcu je mjesto koje se mora posjetiti, gdje se iza zidina kriju ostaci stare tvrđave i misteriozna slika. Obilazak tvrđave bio je popraćen izmišljenim pričama o Turcima i njihovoj vladavini na ovom tlu koje je prepričavao lokalni vodič, zbog čega je princ bio primoran stati u odbranu ostavštine, kao i adeta stanovnika Jajca i njihovog načina oblačenja: “Hej ti, znaš li da svaki narod ima svoje običaje koje smatraju najuzvišenijom obavezom koju moraju štovati i slijediti, čak kad bi bila u tuđim očima nepotrebna i zaostala? Da si bio pošten, ne bi kritikovao druge kad znaš da običaj, nakon što određeno vrijeme obitava s dušom, postane dio naravi. Kao što nikad ne možeš biti siguran da li ti ili tvoj narod imate društveno nepoželjne običaje. Tada bi se drugi mogli smijati i ismijavati više nego što ti sada činiš.” (...)
Narednog jutra krenuli su na jezero koje je udaljeno od Jajca nekoliko kilometara. “Ovaj izlet, tako mi Boga, niko ne može opisati koliko je lijep i ugodan. Ja ga ne mogu opisati, osim što ću reći da smo doživjeli stotinu puta više poteškoća i nedaća nego što smo doživjeli na putu ka ovamo, sve bismo to zaboravili radi ove ljepote.” Jezero, okruženo brdima, u koje se uliva Pliva “čija je voda od povjetarca nježnija i od biserja sjajnija”, zatim rijeka koja odlazi iz jezera “kroz hiljadu ostrva i stotinu puta pada”, bistra voda “oivičena gustim drvećem čije se grane dodiruju i grle. Ima li nekog drugog prizora, poput ovog, pred kojim se duša smiri – prizor poput baštih kroz koje rijeke teku.” Očarani gosti će napustiti Jajce odlazeći u Banju Luku iz koje će napustiti Bosnu: “Tužni smo napustili ovaj grad (...) čije dobro briše tuđe loše, kao što dobra djela poništavaju loša, pa taman kad bi cijela Bosna bila grjehota, Jajce bi bilo najbolja isprika i najljepši oprost.”
Čovjek po svojoj prirodi voli da otkriva nove stvari, a “najveće pobjede u posljednjim stoljećima (...) donosi turizam i traganje za novim otkrićima”. “Turizam je poput palme” – svaki segment je koristan. Turista je poput inovatora, ukoliko nastoji razumom proanalizirati i promisliti o tajnama onoga što vidi, otkrit će dragulje koji se ne mogu pronaći na drugačiji način.
“U Bosni sam vidio, hvala Allahu, muslimane u punoj snazi, elanu i ljubavi prema svojoj vjeri, čvrsto se drže svoga morala i običaja. Da, iako su ih spopale različite nedaće, iako su dani odnijeli njihovu sreću, pa su postali podređeni nakon što su bili nadređeni, stegla ih tuđa šaka nakon što su bili velikani, bez sumnje njihova upornost, hrabrost i ustrajnost učinit će da im život okrene svoje lice i da se stranice života prevrnu vrativši ih na najviši položaj.”
Izvor: Rihlatul-sajf fi bilad al-Bosna vel-Hersek
Autor: Princ Muhammed Ali-paša
Preveo i prilagodio: Muaz Smajlović