Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreje, Tasosa i Krete.
Princ Muhammed Ali-paša, koji je u dva navrata bio prijestolonasljednik (1892. godine) i koji je bio predsjednik Starateljskog savjeta i upravljao Egiptom (1937. godine), posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1900. godine, koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Princ je rođen u Kairu gdje započinje svoje formalno obrazovanje, koje kasnije nastavlja u Beču. Poznavao je nekoliko jezika: turski, francuski, engleski i njemački. Također, princ je volio putovati pa je posjetio sve razvijene evropske zemlje, au ovom broju donosimo isječak iz putopisa A ovim člankom, mi ćemo pratiti njegov trag, prema njegovom putopisu, pogledati kako je izgledao naš dragi dom 1900. godine, te čuti nekoliko životnih savjeta od oštroumnog i obrazovanog princa.
“Ranije sam čuo da Bosna i Hercegovina prati civilizacijske tokove, da su njeni gradovi povezani prugom i da su otvoreni restorani i hoteli koji omogućuju turistu da se odmori i provede lijepe dane”, riječi su kojima princ pojašnjava zašto je odlučio posjetiti Bosnu, jer je zemlja koja ga podsjeća na njegov Istok i dio je Evrope, dio civilizacije i napretka.
“Moram priznati, kolebao sam se oko ove odluke, ali svako kome sam spomenuo svoju namjeru ohrabrio me je, što je učinilo da ostanem pri svojoj odluci.” Princ je isplanirao da njegov put bude: Beč – Budimpešta – Bosanski Brod – Sarajevo – Travnik – Jajce – Banja Luka.
“8. septembra 1900. godine, uz Božiju pomoć i dopuštenje, krenuli smo iz Beča prema Bosni i Hercegovini.” Planirano je da put od Beča do Sarajeva pređe brzim vozom, a kao pratnju je odabrao prijatelja, dva pomoćnika i Muhammed-agu, koji je porijeklom iz Crne gore, kao prevodioca.
Nakon nekoliko sati putovanja vozom, naši putnici stigli su do Budimpešte, gdje mladi princ detaljno opisuje ljude koje je imao priliku vidjeti na željezničkoj stanici, te u vezi s tim kaže: “Vjerujem da je čitalac primijetio da spominjem sitnice i detalje, a nadam se da zna da su sitnice predznaci velikih stvari. Jedna osoba može biti predstavnik svoga naroda, a kada želimo da analiziramo običaje i moral nekog naroda, analiziramo ih kroz ponašanje pojedinaca, naročito djece koja ne znaju varati i prekrivati, i od kojih znatiželjna osoba može saznati ono što traži bez bilo kakvih prevara ili laži. A davno je rečeno da je jezik neznalice brži od pameti, a da je pamet pametnog brža od jezika.”
Tokom puta u Mađarskoj, voz je stao na jednoj stanici, gdje je napravljena pauza za ručak, a tada je princ, kao i ostali putnici, požurio u najbliži restoran, no kada je stigao ljudi koji su ga pretekli već su odabrali jela koja su njemu bila poznata. Radi toga morao je odabrati jelo koje mu nije bilo poznato: “meso u sosu, a oni ga nazivaju: gluš”: “Jelo koje je toliko bilo ukusno da smo zaboravili ribu i supu, pa smo jeli i jeli, i otišli kuharu tražeći da nam dadne više; ali – nažalost – nakon toga morali smo piti puno vode.”
Noću su stigli do Dunava i morali su ga prijeći do druge obale. No, tamo nije bilo mosta preko kojeg će voz preći. Pa kako će voz preći? Da li će preplivati ili preletjeti? “Voz je nastavio putem sve dok nije stigao do obale. Tada doplovi brod i stade paralelno njemu, te spoji dio pruge koji postoji na njemu sa prugom kojom je voz došao! Nakon toga, voz svom svojom težinom i svojim putnicima pređe na brod.” Tako brod otplovi do druge obale Dunava, a voz se rastavi od njega, i put pod noge žureći ka svom cilju.
U jedanaest sati narednog dana stigli su do bosanske granice, do Bosanskog Broda. Tamo su presjeli u drugi voz i momentalno je bila očita razlika između prve klase ovdje i tamo. Dok je čekao polazak, princ opisuje ljude koje vidi na stanici: “Putnici na stanici odjeveni su u tursku nošnju, tako da sam pomislio da smo u osmanskoj pokrajini ili da sam među Turcima!” Ljudi su imali crvene fesove, “a omladina bi nakrivila fes na pola glave, valjda jer je tako bilo modernije”.
Voz je krenuo ka Sarajevu. Voz, i unutra i vani, bio je “po američkom stilu” gdje se u svakom ćošku svakog odjeljenja nalazi po jedna stolica tako da se ostavlja prolaz u sredini, a kada se želi spavati, ove četiri stolice se ‘razvuku’ i postanu kreveti”. “Dopadali su mi se omladinci koje sam mogao vidjeti (kroz prozor) kako prolaze u grupama, dok hrabrost prekriva njihova lica i krasi ih jednostavna ali i lijepa odjeća. Otkrivenih prsa, njihova rebra se ne boje promjene vremena. U svojim rukama drže užad kojima vode konje, a konji gaze seoski put pod teškim tovarom, idući putem koji se paralelno prostire pored pruge. Stanovnici, koji čuvaju stoku, noću odlaze u drvene privremene kuće.”
“Stanovnici Bosne su svi odjeveni jednako, bez razlike između srpskog i bošnjačkog elementa. A ko vidi stanovnike Bosne, bude siguran da su pitomi i miroljubljivi, ali i da u sebi kriju snagu i tursku hrabrost.”
“Također, primijetio sam da njihova djeca imaju plavu kosu, ali da postaje crnija kako rastu. Jedna od vrlina im je što brinu o zdravlju i čistoći svoje djece. Zaboravih spomenuti da njihovi ljudi, često, pletu kosu u jednu pletenicu i prebacuju je iza glave, ili pak na stranu.”
“Ne mogu a da ne primijetim, svaki put kada pogledam, ljepotu ove zemlje, koju je Allah odabrao i darovao posebnom očaravajućom ljepotom.”
Način odijevanja žena, i Bošnjakinja i Srpkinja, veoma je sličan istočnom načinu odijevanja: “I čudno je kako ove žene nose na glavi nešto slično onome što nose žene plemena Evlad el-Naib u Alžiru, uprkos ogromoj udaljenosti između jednih i drugih.”
“Jedna od čudnih stvari koju sam vidio kod ovog naroda jeste način kako jašu konje. Oni jašu konje nakon što stave sedlo, tako da se moraju sageti prema glavi konja. Ova sedla su slična sedlima deva u Egiptu.”
Također, princu je bilo čudno što je vidio prostrana nenaseljena područja i mali broj stanovnika: “Mali broj kuća i prostrana nenaseljana područja ukazuju na mali broj stanovnika u ovom dijelu zemlje. Posmatram ove kućice i vidim da su lijepe i čiste. Uglavnom su dvospratnice, donji je sagrađen od kamena, a gornji zaštićen drvetom. Prekrivene su krovom od drveta, dvoslivnim kako bi se voda spuštala niz njega, kao što je običaj da bude u zemljama gdje je kiša česta pojava.” Zatim, naši putnici su prešli ovaj dio Bosne i stigli do Sarajeva...
Sarajevo
“Grad je sličan ostalim evropskim gradovima po prostranosti i uređenosti. Građevine zauzimaju središnju poziciju, ali postoji dovoljno slobodnog prostora da ljepote i tajne grada dođu do izražaja. Na njegovim putevima kreće se parni tramvaj, žila koja spaja željezničku stanicu i srce grada. Također, grad ima i električni tramvaj, sličan onom što postoji u Egiptu, samo što vozač onog stoji na sredini tramvaja, a ne na čelu tramvaja kao što je ovdje.”
Tako su gosti našeg Sarajeva prešli put od stanice do hotela, posmatrajući ljude i grad. U hotelu su rezervisali dvije sobe, gdje su sa osobljem mogli razgovarati i na njemačkom i na francuskom, dali lične podatke, dok je princ dao izmišljene podatke kako bi se klonio nepoželjnih događaja i ljudi. Tokom dana, princ je upoznao lokalnog vodiča, koji mu je ponudio svoje usluge i dao popis znamenitosti grada pomoću kojeg će princ napraviti popis mjesta koja želi posjetiti u Sarajevu. Također, princ će potražiti svog prijatelja gospodina Petrovića, kojeg je prethodno upoznao u Beču, a koji će biti njegov saputnik i vodič u Bosni.
Prvo mjesto koje će naši gosti posjetiti, nakon što su se odmorili, jeste Gazi Husrev-begova džamija: “Prvo primjećujemo da je džamija čista i uredna. Nakon što smo ušli unutar džamije, pronašli smo nekoliko pobožnih ljudi kako klanjaju i druge koji su se abdestili iz velikih česmi iz kojih teče voda pod hladom ogromnog drveća i isprepletenih grana. Izuzetno nam se svidjela kupola i minber džamija, ukrašeni arabeskama i skladno sagrađeni. Kada se noć spusti, džamija se obasija lusterima koji se napajaju električnom energijom. Pod džamija prekriven je skupocjenim prostirkama koje je poklonio istanbulski bogataš. (...) Nakon toga, posjetili smo turbe Gazi Husrev-bega koje je bilo ukrašeno divnim kaligrafskim levhama i gdje nam je čuvar turbeta dao mestve da obujemo, što je običaj na ovakvim mjestima.”
Nakon toga posjetili su Šerijatsku (Šerijatsko-sudsku) školu koja nije impresionirala princa po svom vanjskom izgledu. “Prevodilac Husejn je pokucao na vrata, nakon čega nam otvori bosanac i skloni se ustranu. Ušli smo u unutrašnje dvorište škole čiji krov stoji na stubovima sličnim stubovima džamija u Egiptu, a u sredini škole nalazi se šadrvan u čijem sastavu je nekoliko cijevi iz kojih se abdeste učenici kada im treba abdest. Popeli smo se na drugi sprat gdje smo prvo ušli u sobu profesora, a zatim u učionicu gdje mi se srce obradova kada sam vidio da su na tabli ispisani arapski harfovi (lekcija arapskog jezika).” Po planu i programu ove škole – kako je pojašnjeno gostima u kancelariji upravnika – izučava se: arapski jezik, fikh, islamsko pravo, bosanski jezik i historija. Nakon toga naši gosti odlaze na sljedeću lokaciju...
A sljedeća lokacija, i ostali gradovi Bosne, bit će, inšallah, dio sljedećeg broja.
Izvor: Rihlatul-sajf fi bilad al-Bosna vel-Hersek
Autor: Princ Muhammed Ali-paša
Preveo i prilagodio: Muaz Smajlović