U ovom broju časopisa El-Asr donosimo tekst o muslimanima u Somaliji. U tekstu ćemo govoriti o demografskoj slici ove zemlje, njenoj povijesti i problemima i izazovima s kojim se suočavaju njeni stanovnici.
Somalija se nalazi u regiji po imenu Rog Afrike i graniči sa Džibutijem, Etiopijom i Kenijom. Glavni grad Somalije je Mogadišu. Somalski i arapski su zvanični jezici u ovoj zemlji. Sa skoro 3.000 km obale, Somalija od svih zemalja na Afričkom kontinentu i od svih arapskih zemalja ima najdužu obalu. Somalija je članica Arapske lige jer je kulturno, historijski, etnički, jezički, geografski i vjerski povezana sa arapskim svijetom. Somalija je postala članica Ujedinjenih nacija 1960. nakon što je ponovo postala nezavisna država. Također, Somalija je članica Afričke unije i Organizacije za islamsku saradnju.
Sjeverni dio zemlje brdovit je s nadmorskim visinama od 1.000 m do 2.000 m (Somalska visoravan), a središnja i južna područja su ravna s prosječnom visinom ispod 200 m. Rijeke Džuba i Šebele izviru u Etiopiji i teku prema jugu u Indijski okean, ali ga Šebele ne dostiže osim u kišnom razdoblju.
Demografska slika
Sa stanovništvom koje je skoro isključivo sastavljeno od muslimana i pripadnika somalskog naroda, Somalija je u vjerskom i etničkom smislu jedna od najhomogenijih afričkih država. Svoje današnje granice ova je zemlja počela dobijati tokom kolonijalnog perioda, tačnije, nakon uspostavljanja italijanske i britanske uprave krajem 19. stoljeća. Iz kolonijalnog perioda imamo prve predstave o broju tadašnjeg stanovništva ove zemlje. Dio Somalije, koji je bio pod upravom Italijana, prema popisu 1931. godine, imao je 1.021.572 stanovnika od kojih je 1.019.904 registrovano kao autohtoni Afrikanci, odnosno Somalci. Ogromna većina izjasnila se kao muslimani, tačnije 1.018.412, koji su registrovani kao sljedbenici šafijskog mezheba. Pored njih, u ovom dijelu Somalije živjelo je i 606 sljedbenika zaidijskog i 96 pripadnika ostalih mezheba. Pored muslimana, među autohtonim stanovnicima Somalije postojala je i nekolicina koja je ispovijedala ostale religije. Najbrojniji među njima bili su Hindusi sa 346 pripadnika, zatim Kopti sa 215, animisti sa 207 i jevreji sa 11 pripadnika. Kao katolici izjasnilo se 6 osoba, 5 kao evangelisti i 96 kao pripadnici ostalih religija. Od 2.457 neafrikanaca većina su bili Italijani, čija je zajednica brojala 1.631 osobu. U dijelu Somalije pod britanskom upravom, autohtono somalsko stanovništvo je 1937. godine procijenjeno na 344.700 osoba. Broj stranaca je iznosio tek 2.688 ljudi od čega svega 68 Evropljana. Period kolonijalne uprave možemo smatrati vremenom kad je prisustvo nemuslimana u ovoj zemlji bilo najjače, ali kako se vidi iz zvaničnih informacija iz 1930-ih godina, ni tada ova populacija nije imala značajan udio u stanovništvu Somalije. Vrhuncem prisustva nemuslimana u stanovništvu Somalije smatra se početak 1940. godine kad je u ovoj zemlji bilo naseljeno, čak, oko 22.000 italijanskih kolonista. Od početka izbijanja Drugog svjetskog rata, a posebno nakon proglašenja 1960. godine, nemuslimanski element je pojačano iseljavao da bi do početka 1990. godine, sa izbijanjem sukoba u ovoj zemlji skoro u potpunosti nestao. (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 274)
Dobar popis nije urađen zadnjih decenija i zato je nemoguće dati precizan broj stanovnika, a procjenjuje se da broj stanovnika u Somaliji 2020. iznosi oko 11.750.000. (CIA Factbook)
Povijest
Povijest Somalije obuhvata period od prahistorije do modernog vremena. Somalija je nastanjena ljudima od paleolitika do danas. Islam je igrao bitnu ulogu u povijesti Somalije. Prije nego što je islam došao na somalsku teritoriju u 6. vijeku, tu je postojala kršćansko-židovska kultura na sjeveru i zapadu zemlje, a na jugu je više bila prisutna jedna somalska tradicionalna monoteistička religija.
Somalija je od davnina bila bitan centar za trgovinu sa ostatkom Starog svijeta. Somalija je bila lokacija mistične zemlje Punta, stari Egipćani su smatrali da je to sveta zemlja i “zemlja bogova”. Stari grčki historičar Herodotus opisao je jedan narod koji je živio veoma dugo, prosječno oko 120 godina, također ih je opisao kao najviši i najljepši narod na svijetu. Oni su se zvali Makrobijci i imali su kraljevstvo na području današnje Somalije i bili su rasprostranjeni od Egipta do Somalije. Oni su bili drugačije građe od ostalih afričkih naroda koji žive južno od Sahare. (John Kitto, James Taylor, The popular cyclopædia of Biblical literature: condensed from the larger work (Gould and Lincoln: 1856), blz. 275-276)
U sedmom vijeku islam je došao na područje Somalije, a prva hidžra u islamu bila je na prostore Abisinije (današnje Etiopije i Eritreje). Kroz srednji vijek na vlasti su bili razni somalski sultanati, emirati, kraljevstva i carstva.
Tokom utrke za Afriku, Somalci su se odupirali Britancima, Francuzima, Italijanima i Etiopljanima. Na taj način ova je država uspjela da ostane jedina nezavisna islamska sila u Africi tokom Prvog svjetskog rata. Nakon bombardovanja Taleha 1920., Somalija je okupirana od strane Britanaca, Francuza i Italijana. Svaka od te tri države uzela je po dio Somalije. Etiopsko carstvo također je uzelo jedan dio. Tek četrdeset godina kasnije Somalija je vratila svoju nezavisnost. (Nuruddin Farah, Gifts, str. 94)
Dio Somalije koji je bio pod britanskom kontrolom i dio koji je bio pod italijanskom kontrolom opet su spojeni u jednu državu. Prvi predsjednik Somalije bio je Aden Abdullah Osman Daar. U oktobru 1969. jedna grupa oficira koju je predvodio Siad Barre izvršila je vojni udar. Nova vojna vlast uspostavljena je na osnovu takozvanog naučnog socijalizma i bilo je jasno da Barre želi da pretvori Somaliju u kombinaciju marksističko-lenjinističke i lijevo-islamske države. Utjecaj pobornika marksizma na vladu na početku je bio velik. Kontakti su uspostavljeni sa Sovjetskim savezom i zemljama iz Istočne Evrope. Godine 1976. Barre je u Somaliji uspostavio jednopartijski režim, u kojem je Somalska socijalistička revolucionarna partija bila jedina.
Vojni režim Barrea težio je “velikoj Somaliji” kojoj bi pripadao i etiopski pustinjski predio Ogaden (od 1995. regija Somali). Godine 1977. izbio je Ogaden-rat između Somalije i Etiopije. Somalske trupe oslobodile su Ogaden, ali ubrzo se pokazalo da će Sovjetski savez, Kuba i zemlje Istočne Evrope podržavati Etiopiju. Samo Kina i Egipat pokazali su spremnost da u maloj mjeri pomognu Somaliju. Somalska nacionalna vojska i zapadnosomalski pobunjenici poraženi su i morali su se povući, nakon čega je potpisano primirje.
Sjedinjene Američke Države vojno su pomogle 1980. Somaliji koja je bila međunarodno izolirana, ali zauzvrat su htjeli strateške baze u Somaliji. Godine 1986. izbio je somalski građanski rat kad su revolucionarni pokreti sa sjevera zemlje krenuli u borbu protiv vlade. Somalija i Etiopija su 1988. sklopile mir, ali je građanski rat i dalje buktao. Pokreti USC (Ujedinjeni somalski kongres) i SSNM (Somalski nacionalni pokret spasa) stigli su do glavnog grada Mogadišu, a predsjednik Barre izbjegao je u inostranstvo.
Nakon borbe, Somaliland, bivši britanski dio Somalije, proglasio se nezavisnim 18. maja 1991. nakon što je vlada u Mogadišu pala. Iako je Somaliland de facto nezavisna teritorija, nijedna država je ne priznaje kao nezavisnu državu. Godine 2001. Somaliland je održao referendum o nezavisnosti u nadi da zvanično postane nezavisna država, ali bez uspjeha. U ovome im je najveća prepreka to što su 1963. godine afričke države dogovorile da nikad više ne mijenjaju granice zbog straha da će mnogo više država krenuti tim putem i raspasti se, dok bi broj žrtava bio ogroman. Referendumom je nezavisnost uvrštena u Ustav i bivši predsjednik Egal nadao se da će međunarodna zajednica popustiti po pitanju Somalilanda nakon što je daleka većina glasala za novi ustav, ali to se do sada još nije desilo. Vrijedno je spomenuti da je Somaliland relativno stabilna i mirna regija, što se ne može reći za ostatak Somalije.
Vojskovođe
Nakon 1992. godine u Somaliji nije bilo efektivne vlade. Godine 1992. UN je poslao mirovne snage u Mogadišu, ali trupe generala Ajdida i UN-a ušle su u sukob 1993. Godine 1994. predsjednik Mahdi i general Ajdid sklopili su mir i 1995. UN je povukao svoje trupe. Nakon odlaska mirovnih snaga, sukobi su opet počeli. Ajdid je 1995. postao predsjednik, a godinu dana kasnije umro je od povreda zadobijenih u borbama u Mogadišuu. Njegov sin ga je naslijedio i bio na vlasti do 1998. kad je uspostavljen Nacionalni front spasa. Ali, 1998. na sjeveru zemlje opet je došlo do otcjepljenja kad je regija Puntland obznanila da je “privremeno” nezavisna i da je spremna da sudjeluje sa svakom inicijativom da se Somalija ujedini i ima centralnu vladu. Nakon nekoliko godina, Puntland je bila dio Somalije.
Unija islamskih sudova: 2006
U maju 2006. izbio je sukob između saveza vojskovođa iz Mogadišua i milicije koja je bila lojalna Uniji islamskih sudova. Ova je Unija bila počela da uvodi red u ogromnom haosu koji je vladao Somalijom. Sukobi su izbili početkom februara i stotine civila stradalo je u sukobima. Nakon što je Unija porazila sve vojskovođe u Mogadišuu, preuzela je vlast i uspostavljena je stabilnost. Ali, zvanično Unija islamskih sudova bila je u sukobu sa vladom koja nije faktički imala vlast u zemlji.
Narod u Somaliji podržavao je Uniju jer je donijela relativnu stabilnost i sigurnost, zločine su kažnjavali, a narodu je više bilo dosta rata i sukoba. Unija je organizovala veliko skupljanje smeća i čišćenje grada. Aerodrom i luka opet su otvoreni, zabranjeno piratstvo u međunarodnim vodama, a trgovina duhanom i katom je zabranjena. Pošto je Unija imala vlast u većini teritorija u Somaliji osim na sjeveru u Somalilandu i Puntlandu i na jugozapadu, Etiopija je ovo smatrala ogromnom prijetnjom i pokrenula je saradnju sa vladom kako bi istjerali Uniju iz Mogadišua. U toj ofanzivi borci ovog pokreta su opkoljeni i poraženi.
Unija je potom svoje sjedište uspostavila u Asmari u Eritreji. Jedini razlog zašto je opresivni režim u Eritreji dozvolio ovo jeste to što je Eritreja u dugom sukobu sa Etiopijom, pa neprijatelja Etiopije smatra svojim prijateljem. Nakon mirovnih pregovora, umjereno krilo Unije sklopilo je mir sa vladom, a vođa Šerif Šejh Ahmed čak je postao i predsjednik 2009. godine, dok je drugi dio, između ostalog i pokret Šabab i Hizbul-islam odlučio da nastavi oružanu borbu, ali više u smislu gerilske borbe i iznenadnih napada gdje nekad i civili stradaju. U određenom momentu 2009. godine ova dva radikalna pokreta međusobno su zaratovala.
Radikalni pokreti poput Šababa u Somaliji odlučni su da sklone svakog ko se s njima ne slaže. Primjer toga je i ubistvo šejha Abdulkadira Nura Fariha, ili njegovog prijatelja dr. Ahmeda Hadžija Abdurrahmana. Oni nisu jedini na koje je izvršen atentat zato što su se otvoreno usprotivili ekstremnim i radikalnim tumačenjima. Vijeće učenjaka Somalije (Džematul-i’tisami bil-kitabi ves-sunneti), kojem je pripadao šejh Abdulkadir Nur, izdalo je saopćenje u kojem se kaže da je počinilac atentata na šejha Abdulkadira bio pripadnik pokreta Šabab i naveli su listu učenjaka koje su ubili pripadnici ekstremnih pokreta.
Nakon sastanka sa predsjednikom Abdullahom Jusufom 12. januara 2007. različiti klanovi su odlučili da predaju oružje i svoje ljude stave pod kontrolu somalske vojske.
Zadnjih godina stabilnost u zemlji sve je veća i nadati se da će ovaj narod konačno naći svoj mir u kojem se mogu razvijati i napredovati.
Piratstvo
Paralelno sa somalskim građanskim ratom došlo je do porasta piratstva u Indijskom okeanu i Adenskom zaljevu. Ovo je i dalje velik problem za međunarodno moreplovstvo. Razlog zašto je ovo na ovom nivou jeste nestabilnost u zemlji i nemoć vlade da uspostavi mir i stabilnost.
Problemi, izazovi i perspektive
Nedostatak hrane stalni je problem u ovom dijelu Afrike. Napredak ne može da se postigne ako je zemlja uvijek u sukobima. Humanitarna pomoć ne stigne uvijek do potrebnih jer je zemlja puna naoružanih bandi i milicija koji dio ili sve uzimaju za sebe.
Zdravstveni sistem skoro da ne postoji, također i obrazovni sistem, koji je na veoma niskom nivou.
Ekonomija je tokom decenija sukoba uveliko uništena, ali ono što daje nadu jeste da je narod ipak uspio da održi određeni nivo ekonomije, poljoprivreda i stočarstvo je održavano, a i veoma interesantno je da su u ovoj zemlji telekomunikacije bolje nego u većini afričkih zemalja. Lokalni i internacionalni biznismeni uspostavili su dobar sistem koji nudi brojne usluge tako da je telekomunikacijski sektor solidno uređen. Ovo pokazuje da je ovaj narod snalažljiv i da u boljim prilikama itekako može da se razvija i napreduje.
Ono što daje nadu za napredak jeste velika dijaspora koja šalje sredstva u Somaliju i može da pomogne u napretku znanjem, iskustvom i sredstvima. Primjetno je također da se Somalci u dijaspori pretežno drže svoje vjere i običaja, što je za pohvalu. A na njima je dalje da i rade da što bolje odgoje nadolazeće generacije koje mogu još bolje uzeti ulogu u građenju društva u kojem žive i društva u zemlji svojih predaka pomaganjem na razne načine.
Molimo Allaha da pomogne ovom napaćenom narodu i da im podari mir u kojem mogu da prosperiraju u pogledu vjere, nauke, obrazovanja, zdravstva i u svakom drugom smislu.