Naš Plemeniti Gospodar iz Svoje neizmjerne milosti želi da nam što više olakša i život učini prijatnim i ugodnim. Stoga nam i jeste propisao izvršavanje ibadeta, Njemu milih i ugodnih djela, kako bismo se Njemu približili, a samim tim i svoju dušu srećom i rahatlukom ispunili. Duša je bez spoznaje Njega pusta, na krivom putu, okrenuta od svoje prirode -- prirode u kojoj je stvorena, a to je da se hrani pokornošću i okretanjem samo Njemu, Jednom i Jedinom Gospodaru.
Allahov i naš zakleti neprijatelj, šejtan, na sve moguće načine nastoji da nas od tih uzvišenih ciljeva udalji, i da nas tako, iz svoje zlobe i zavisti, umjesto džennetlijama, učini džehennemlijama.
Na tu podlu namjeru on se zarekao davno: "E tako mi dostojanstva Tvoga", reče, "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti." (Sad, 82) A naš Plemeniti Gospodar na to nam je ukazao u Kur'ani-kerimu, upozoravajući nas: "Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u Vatri." (Fatir, 6) Šejtan itekako zna da za njega u Džennetu nema mjesta, pa kao što iz kibura, oholosti, nije htio našem ocu Ademu sedždu učiniti, tako isto iz kibura i zavisti, ne želi nas kao njegove potomke vidjeti u Džennetu, već nas hoće sa sobom u ponore Vatre odvesti. Imajmo ovo na umu, i pripazimo se.
Šejtanovo došaptavanje i ubacivanje sumnji
Kada mu ne pođe za rukom da čovjeka u osnovi odvrati od ibadeta, onda makar pokuša da se umiješa i pokvari njegov ibadet, tako što mu došaptava stvari koje će ga omesti i ibadet učiniti manjkavim, ili ne dao Allah, pokvarenim. Svima nama se dešavalo da ni sami ne znamo koliko smo rekata klanjali, ili da li smo izgubili abdest, da li smo ga uopće uzeli kada smo krenuli u džamiju, i slične sumnje koje su se manje-više svima nama događale. Znalo se to desiti i ljudima puno boljim od nas. Zaborav je ono što je stalno prisutno kod sina Ademovog. Međutim, nekada su ove sumnje i nedoumice posljedica manjka naše koncentracije prilikom obavljanja ibadeta, a nekada su čisto posljedica djelovanja prokletog šejtana.
Želeći da nam olakša borbu protiv ovih sumnji, želeći da što lakše obavljamo svoje ibadete, Uzvišeni Allah nas je preko Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uputio kako da se ovome suprotstavimo. Sumnju kao sumnju je prvo spomenuo u Svojoj časnoj Knjizi, rekavši: "Oni samo slijede pretpostavke (sumnje), a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi" (En-Nedžm, 28). Sumnja je ovdje spomenuta svakako u negativnom kontekstu, a ajet opisuje stanje nevjernika koji nemaju valjane argumente za svoje tvrdnje, već samo puke sumnje i pretpostavke. Sumnje svakako mogu da se dese i u vjerovanju, i tada je to posebno opasno, jer u tom slučaju čovjek može izaći iz vjere, ako im se prepusti i na kraju skroz posumnja u postojanje Allaha, džellešanuhu, ili nekog jasno naglašenog vjerskog postulata. Međutim, sumnje u formalnim ibadetima su isto tako jako opasne, i putem njih čovjek može doći do toga da ibadet skroz ostavi, tako što mu je prethodno postao izuzetno naporan i težak. Koliko smo puta čuli kako se ljudi bore sa vesvesama -- šejtanskim došaptavanjima prilikom gusula ili uzimanja abdesta? Znajmo da ovo uz Allahovu pomoć nije ništa strašno. Liječenje je skroz jednostavno, a neophodno je prvenstveno od Allaha zatražiti pomoć da nas zaštiti od šejtanskog utjecaja, a onda da se upoznamo sa poslaničkom metodologijom odagnavanja šejtanskih došaptavanja. Islamski učenjaci postavili su jedno pravilo koje može olakšati svakome onome koga zadesi neka od ovih sumnji i poteškoća prilikom obavljanja ibadeta, a ono glasi: "Nastala sumnja neće srušiti stvar koja je izgrađena na ubjeđenju", ili jednostavnije kazano: "Sumnja neće potisnuti čvrsto ubjeđenje". (Ibn Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezair, 1/47) Ovo veliko pravilo, može nam biti od koristi u svim poljima vjere, gdje god imamo ubjeđenje na jednoj strani, a sumnju na drugoj.
Na osnovu čega je proisteklo ovo pravilo? Pored zdravog sagledavanja stvari, tj. iz toga što je sumnja na manjem stepenu od čvrstog ubjeđenja, i nikada se sa njim ne može u snazi porediti, pa se stoga njoj ne daje prednost, dokaz za ovo nalazimo svakako u navedenom ajetu koji jasno kaže da pretpostavka nimalo ne koristi istini. Istina je ubjeđenje koje je jako čvrsto, postojano stoji na svojim temeljima, a sumnja i pretpostavka nešto je jako labilno, nestabilno, veoma brzo može biti oborena. U praktičnom smislu ovo pravilo može nam dosta olakšati, a primjer za to možemo naći u riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada neko od vas posumnja prilikom obavljanja namaza koliko je rekata klanjao, neka postupi tako što će uzeti za ono u što je ubijeđen (a to je manji broj)." (Muslim, br. 571) Ovaj hadis je i dokaz za navedeno pravilo, tj. da sumnja neće utjecati na naše ubjeđenje. Stoga, ako sumnjamo da li smo klanjali tri ili četiri rekata, uzet ćemo da smo klanjali tri, jer smo u to sigurni i ubijeđeni, a sumnju da je moguće i to da smo klanjali četiri -- odbacujemo kao neosnovanu.
Jedan čovjek požalio se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu se desi da ponekada posumnja da li je izgubio abdest tokom namaza, pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada uputi jedan opći nasihat svima nama: "Kada se nekome od vas desi da takvo nešto osjeti (posumnja), neka ne prekida namaz (ne obazire se na to), sve dok ne čuje zvuk ili miris (vjetra)." (Buhari, br. 137) Iz hadisa zaključujemo da namaz ne treba prekidati sve dok se zasigurno ne uvjerimo da smo puštanjem vjetra izgubili abdest i time prekinuli svoj namaz. Puka sumnja da smo možda izgubili abdest prilikom ustajanja sa sedžde na kijam, ili prilikom sjedanja nakon povratka sa sedžde, nije validna i nećemo se na to obazirati, sve dok, kako kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čujemo zvuk ili miris vjetra, a nekada se desi da znamo sigurno da smo izgubili abdest, iako ne čujemo ni zvuk ni miris vjetra, ali ovim riječima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da ukaže na ono što se najčešće dogodi prilikom puštanja vjetra, a to svakako jesu zvuk i miris.
Isto tako, ako je čovjek abdestio za ikindijski namaz, pa potom došao vakat akšama, i ne zna da li je izgubio abdest u međuvremenu, kazat ćemo mu da ne mora abdestiti, upravo na osnovu ovog pravila. Siguran je da je uzeo abdest, a sumnja da li ga je izgubio jednostavno neće potisnuti snagu ubjeđenja, i kažemo mu da ima abdest, da ne mora ponovo abdestiti za akšam.
Primjer koji možemo također navesti jeste da osoba posumnja da li je uopće klanjala sabah-namaz, i tada ćemo joj reći da ipak obavi namaz, jer je osnova (jekin -- ubjeđenje) da nije obavila, a mogućnost da možda i jeste, to je sumnja kojoj u ovom slučaju nećemo dati prednost.
Ako bi čovjek ustao na sehur, sumnjajući da je možda već nastupila zora, ali ipak pojede nekoliko datula i napije se vode, i kasnije shvati da je zora uistinu bila nastupila, kazat ćemo mu da mu je post ispravan, jer je osnova (jekin -- ubjeđenje) da je još uvijek noć, a sumnja je u nastupanju zore, tako da se ubjeđenju i ovdje daje prednost, s tim da napominjemo da ako na lahak način može provjeriti da li je nastupila zora, to će svakako i učiniti prije nego što nešto stavi u usta.
Kada se sumnja ne uzima u obzir?
Jedno od pravila koja se povezuju s ovim gore navedenim pravilom jeste i pravilo da se neće uzimati u obzir sumnja u dva slučaja: nakon učinjenog djela i kada se ta sumnja često dešava kod osobe. (Subki, El-Ešbahu ven-nezair, 2/333) Šta ovo znači? Postoje ljudi koji često imaju sumnje, koji su, da nas Allah sačuva od toga, bolesni od raznoraznih vesvesa, i stalno se žale i postavljaju pitanja oko toga. Pravilo što se tiče njih jeste da sumnje nikako neće uzimati u obzir, jednostavno se na njih neće obazirati. Jer, ako bismo rekli da moraju, to bi za njih značilo uništenje i preopterećenje koje ne mogu podnijeti i izdržati, a to šerijat ne traži. Lijek je da se na to ne osvrće i o tome uopće ne razmišlja. Takvom čovjeku, ako kaže da ne zna je li dovoljno oprao ruke pri abdestu, reći ćemo da jeste i da se ne obazire na to, a ako kaže da ne zna je li klanjao četiri rekata, reći ćemo da jeste i da se ne obazire na sumnju. Ovo je vrsta ljudi kojima ovo moramo sasjeći u korjenu. Ako njima prepustimo da se sami liječe i pronalaze rješenja za svoje probleme, otići će jako daleko.
Postoji i druga vrsta ljudi koji nisu iskušani sumnjama i vesvesama. Njima se sumnja može svakako desiti, i mogu se naći u dvije situacije: (1) da se to desi nakon završetka činjenja ibadeta, i u tom slučaju neće se obazirati na sumnju, jer je osnova i jekin da je ibadet urađen potpuno i kako teba, a sumnji u to je li se šta propustilo, nećemo pridavati pažnju; (2) a ako se sumnja javi u toku činjenja ibadeta, tada će se uzeti u obzir, i postupit će shodno osnovnom pravilu koje smo naveli na početku ovog teksta.
Zaključak
Na sumnju se nećemo osvrtati u dva slučaja: kad se čovjeku stalno dešava i kada boluje od toga (svejedno da li se javila u toku ili nakon ibadeta), a drugi slučaj je kada se desi nakon činjenja ibadeta -- tada se neće na nju obazirati niko, bio čovjek iskušan vesvesama (stalnim sumnjama) ili ne bio.
Sumnji će na značaju dati jedino čovjek koji nije iskušan vesvesama, ali kojem se sumnja javi u toku ibadeta. Tada će postupiti shodno primjerima koje smo na početku teksta naveli.
Tako, ako nam dođe čovjek s pitanjem i situacijom sličnoj onima koje smo naveli, prvo ćemo ga pitati da li mu se to često dešava, da li ima stalni problem s tim, pa ako se uvjerimo da se često dešava, tada ćemo mu reći da se neće na to nikako obazirati. A ako kaže da nema stalni problem, već mu se to jednostavno desilo, tada ćemo ga pitati kada mu se sumnja javila. Ako kaže da je do sumnje došlo nakon što je učinio ibadet, reći ćemo mu da se na to ne treba osvrtati, a ako kaže da je došlo tokom činjenja, onda će postupiti shodno pravilu: "Sumnja ne potiskuje čvrsto ubjeđenje", i imat će na umu stanja koja smo naveli na početku teksta, a koja se direktno spominju i u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ako nam se neko požali da je posumnjao da li je klanjao tri ili četiri rekata, prvo ćemo provjeriti da li mu se to često dešava. Ako kaže da mu se često dešava, reći ćemo mu da se ne obazire na to. A ako kaže da to nije često, da nema problema s tim, kazat ćemo mu da će uzeti za manji broj, tj. tri, jer je u taj broj siguran. I ostale primjere koji nam se dese rješavat ćemo na isti ovaj način. Allaha molimo da nas sačuva svih sumnji i vesvesa, a da nam podari ubjeđenje u vjeri!
Izvor: Dr. Velid Seidan, Telkihul-efhamil-alijje bi šerhil-kavaidil-fikhi