Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu!
U svijesti prvih generacija ovog ummeta nije bilo oprečnih shvatanja između predanosti Allahovom određenju i djelovanja s ciljem promjene postojećeg lošeg stanja. U ovom postojanju i u ovom ljudskom životu sve se dešava po Allahovom određenju i u vezi s tim u dušama vjernika nema nikakve sumnje. U situacijama kada čovjeka zadesi nešto loše, to ga je zadesilo po Allahovom određenju, svejedno da li je za to odgovoran ljudski faktor, kao što je to bilo u Bitki na Uhudu kada su vjernici prekršili naredbu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili zbog nečega za što oni ne snose odgovornost, kao što je to bilo s pojavom kuge Umvas u danima vladavine halife Omera b. Hattaba, radijallahu anhu (tada, uzroci kuge nisu bili poznati kao ni načini njenog liječenja te niko nije ni mogao snositi odgovornost). Ali, isto tako, nedaće mogu biti ispit od Allaha kojim na kušnju stavlja vjernike kako bi ih očistio, kao što se to dešavalo u periodima kušnji koje su se odvijale po nekom od Allahovih zakona. “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 2–3)
Dakle, sve u ljudskim životima dešava se po Allahovom određenju. Međutim, Allah ne naređuje ljudima da se prepuste Njegovom određenju na način da ne poduzimaju ništa na promjeni loše stvarnosti u kojoj se nalaze. On im naređuje pokornost (ili predanost) Njegovom određenju u značenju zadovoljstva onim što se praktično desilo, kao nešto što je neosporna odredba koju nije moguće izbjeći. A što se tiče inertnosti i ne poduzimanja nikakvih koraka da se takvo stanje promijeni, to Allah nije ni naredio, niti na to podstiče, i to nema nikakve veze sa zadovoljstvom Allahovom odredbom. Kao primjer navest ćemo ova tri uzorka na koja smo ukazali.
Poraz na Uhudu
Poraz na Uhudu desio se zbog greške vjernika, ali i, istovremeno, Allahovim određenjem: “Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ‘Otkud sad ovo?!’ Reci: ‘To je od vas samih!’ Allah, zaista, sve može. Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici.” (Ali Imran, 165–166) Allah je zatražio od vjernika da se pokore ovoj konačnoj odredbi “...Allah vas je kaznio brigom na brigu, da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. – A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina.” (Ali Imran, 153–154) No, je li od njih tražio da se predaju porazu i sjede ne pokušajući promijeniti loše stanje u kojem su se našli i to uz izgovor da je to konačna odredba od koje nisu mogli umaći ma koliko pokušavali?! Nikako!
Zaista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vojskovođa, drug i odgajatelj, u tom stanju postupio na način koji ukazuje na stav koji je sasvim različit ovom mišljenju. Iako su muslimanski vojnici bili u ranama, a tragovi poraza još nisu bili nestali s tijela i iz duša, on je ponovo okupio muslimane i Allah je pohvalio stav vjernika u toj situaciji: “One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada; one kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan – a Allah je neizmjerno dobar.” (Ali Imran, 172–174)
Ovo su oni koji su, Allahovom odredbom, bili poraženi iako su, istovremeno, taj poraz sami prouzrokovali. Oni govore: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” Oni se oslanjaju na Allaha kako bi izašli iz tog lošeg stanja u jedno novo stanje, a prethodna Allahova odredba ne sprečava ih od traganja za novom odredbom! Iako ih je prethodno Allahovo određenje zadesilo zbog greške koju su oni sami počinili, oni sada tragaju za nekom drugom Allahovom odredbom čineći djelo koje je preuvjet tog traganja, a to je odazivanje Allahu i Poslaniku. Dakle, svoje dotadašnje pogrešno ponašanje zamjenjuju jednim novim ponašanjem, a to je poduzimanje uzroka uz oslanjanje na Allaha. I tako, u njihovoj svijesti nije bilo oprečnosti između pokornosti Allahovoj odredbi koja se desila i djelovanja na promjeni postojećeg stanja.
Epidemije kuge Umvas
Tokom epidemije kuge Umvas, halifa Omer radijallahu anhu, znao je hadis o kugi te je naredio vojsci da se povuče. Ebu Ubejda b. Džerrah, radijallahu anhu, rekao mu je: “Zar da bježiš od Allahove odredbe?!”, a on reče: “Bježim od Allahove odredbe Allahovoj odredbi.” Ovo je zaista jedna velika rečenica koja ukazuje na dubinu halifinog, radijallahu anhu, razumijevanja Allahovog određenja. Jer kuga je odredba koja se praktično spušta na ljude, ali još nije bila zahvatila Omera i njegovu vojsku i stoga je djelovanje u smjeru njenog izbjegavanja nešto što je stvarna obaveza, a to se dešava – onda kada se dešava – također određenjem od Allaha. Dakle, Allahovo određenje kuge ne sprečava Allahovo određenje spašavanja od kuge! Omer je poduzeo uzroke za koje je mislio da vode ka spasu i spas se zaista, Allahovim određenjem, i desio.
Iskušenja vjernika u Mekki
Iskušenja koja su vjernici doživjeli od Kurejšija – a i to je jedan od Allahovih zakona koji nije izostao ni kod jedne zajednice vjernika koja se u početku poziva u vjeru, a prije premoći na Zemlji, suočila s džahilijetom – bila su iskušenja koja su se desila odredbom od Allaha, a također i zbog mudrosti koju je Allah znao i koju je htio: “...da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 3) Pa je li to spriječilo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernike od pokušaja promjene? Ne, nikako! Nekada su izlaz tražili u utočištu kod nekih mušrika, a nekada u hidžri (seobi) u Abesiniju, sve dok na kraju nije došla dozvola za hidžru u Medinu. Kada Allah, na osnovu Svojih nepromjenjivih zakona, čovjeku odredi neku kušnju, ta odredba ne smije čovjeka spriječiti da ne ulaže trud u čuvanju od tih iskušenja ili izbavljenju iz njih. Svaka kušnja dešava se određenjem od Allaha, a i kada trud propadne, i to je, svakako, odredba od Allaha!
Svjesnost Allahovih zakonitosti
Prve generacije ovog ummeta duboko su bile svjesne ovih Allahovih zakonitosti i zbog toga u njihovoj svijesti obaveza predanosti Allahovoj odredbi nije bila u koliziji s pokušajem promjene do koje se dolazi traganjem za novom odredbom od Allaha. Na ovim veličanstvenim principima odgajao se ovaj ummet kako bi se uspostavila ravnoteža između negativne predanosti i inertnosti, koja ruši volju, i jogunaste čežnje koja ne poznaje pokornost. Kako se ova uravnoteženost preinačila u odustajanje od promjene, pod izgovorom predanosti Allahovoj odredbi?
Vjerovanje u Allahovo određenje u njegovom ispravnom obliku predstavlja ogromne i predivne tačke uravnoteženosti u svijesti čovjeka muslimana koji svoj život usmjerava prema zahtjevima ovog vjerovanja. I pored toga što je to istina koja se veže za uzvišeno Allahovo biće, za Njegova imena, Njegove atribute i Njegova djela, ono je i temelj vjerovanja i srž “la ilahe illallah”. Jer, bilo koje shvatanje da je moguće da se u Allahovoj vlasti desi nešto što On nije odredio, širk je u koji nema sumnje... Uz to, ono predstavlja jedno vjerovanje izrazito ogromnih zahtjeva u životu čovjeka vjernika... To je tačka uravnoteženosti između raznoraznih usmjerenja kojima je čovjek izložen onda kada svoje ponašanje, svoju ideju i svoje poimanje ne regulira i ne usklađuje prema ispravnom Božanskom programu.
Kada čovjek spozna Allahovu veličinu, koju nikakve granice ne mogu ograničiti, Njegov nadzor nad svim i odvijanje svega prema Njegovoj volji, sasvim je moguće da ga taj osjećaj odvede prema poražavajućoj negativnosti, potpunoj pasivnosti i inertnosti i odsustvu težnji za djelovanjem! S druge strane, kada čovjek idealizira svoju ličnost smatrajući da je u njegovoj moći izvršenje svih djela i kada smatra da su rezultati koje je postigao isključivo njegova zasluga, tada je sasvim moguće da, vođen umišljenošću i svojom djelotvornošću, sebe stavi na stepen božanstva i skonča kao poricatelj i tiranin. Isto tako, kada je čovjek svjestan Allahove veličine, Njegovog nadzora nad svim i odvijanja svega prema Njegovoj volji, koju ne može nikakva granica ograničiti niti ikakav okov okovati, tada postoji mogućnost da ga taj osjećaj odvede ka zaboravu uzroka, općenito, a zatim i ka zaboravu Božanskih tekućih zakona koje je Allah postavio u svemiru i u čovjekovom životu.
Spoznaja uređenosti zakona kojima se održava kosmos i život ljudi, također čovjeka može odvesti ka potpunom zaboravu Allahove moći ili njegovom zanemarivanju, ili vezanju za uzroke kao da su oni ti nepromjenjivi zakoni u kojima uzrok mora, nepobitno, dovesti do rezultata.
Napose, kada čovjek spozna da se sve odvija prema Allahovoj volji, bez obzira radio on ili ne radio, htio on ili ne htio, to ga može odvesti ka potpunom napuštanju rada zbog očaja što njegovo djelo nema nikakva utjecaja na tok događaja, ili zbog nedovoljnog ulaganja truda koji, sam po sebi, ne donosi nikakav rezultat, ali isto tako, osjećaj da njegovo djelo ima utjecaja na tok događaja i da ti događaji proizlaze iz količine i vrste onoga što on radi, čovjeka može odvesti u obmanutost svojim djelom i navesti ga da vjeruje da je on taj koji svojim djelovanjem proizvodi svoju moć (i sudbinu) i njome vlada kako sam hoće.
Prva vrsta zastranjivanja: negativnost, potpuni zaborav uzroka, sustezanje od rada i produkcije – karakteristična je za hinduizam i asketizam, dok je savremeni džahilijet naziv za drugu vrstu zastranjivanja: čovjekovo preuveličavanje vlastite ličnosti, obmanutost uzrocima, obmanutost djelima i njegovo maštarenje da on svojim djelovanjem kreira svoju sudbinu (i svoju moć). Evropa je svoju “renesansu” počela s neprijateljstvom prema crkvi i vjeri. Zapravo, ona je u biti izašla iz kršćanskocrkvenog zastranjenog džahilijeta u savremeni džahilijet koji je dosegao svoj vrhunac u ovom zadnjem stoljeću (tj. dvadesetom). U džahilijetu srednjeg, i kod njih mračnog, stoljeća čovjek je bio smrvljen i pod mnogobrojnim i raznovrsnim pritiscima. U tom periodu dominirao je crkveni pritisak sa svojom duhovnom, idejnom, materijalnom i političkom tiranijom, zatim pritisak feudalizma s njegovom političkom, ekonomskom i socijalnom tiranijom, a bili su rasprostranjeni i neznanje, plitkost poimanja, ograničenost pogleda i ništavnost težnji.
Zatim se, s jedne strane, Evropa otvorila prema muslimanskim znanostima i njima se, s druge strane, osnažila u svojim krstaškim ratovima te se situacija promijenila, tako da je “čovjek” počeo da osjeća svoje postojanje, ali bez islamske postojanosti i njegove discipliniranosti. Kršćani su od muslimana preuzeli njihove nauke i osnovali svoju materijalističku civilizaciju, ali su odbili da prihvate islam. Otuda su prešli iz jedne oprečnosti u drugu i nisu zastali kod središnje uravnotežene tačke.
Na isti način kako je došlo do rasula čovjekove egzistencije u džahilijetu srednjeg vijeka, tako se isto dogodilo s čovjekovom ličnošću u savremenom džahilijetu, a kako je izostalo opće poznavanje uzroka, tako je došlo i do iskušenja uzrocima. Shodno ništavnosti rada i ništavnosti njegovih tragova u životnoj stvarnosti našlo se iskušenje radom i iskušenje njegovim tragovima u životu ljudi. Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu! Pa šta može uraditi sudbina ukoliko ne može promijeniti ono što se neminovno mora desiti?! Zaboravili su, u svom nemaru, da je postojanost tekućih zakona u svemiru zapravo samo konačna odredba od Allaha koji ju je stvorio, na dan kada je stvorio nebesa i Zemlju! Iz svoje su svijesti – u svom nemaru također – odbacili mogućnost promjene ovih zakona Allahovom voljom onda kada On hoće. Tako su, s jedne strane, odbacili mudžize i nadnaravne stvari (čuda), kao i što su odbacili i mogućnost promjene svog poretka u svemiru onda kada to Allah hoće.
A, onda, kada se proširilo “njihovo znanje” – ili se proširio njihov nemar – pokazalo im se da čovječijim životom, čak i čovječijom dušom, vladaju nepromjenjivi zakoni poput tih koji vladaju materijalističkim kosmosom. Ovaj se determinizam uvukao u materijalističko pojašnjenje povijesti, u tjelesno objašnjenje osjećaja i u spolno objašnjenje ljudskog djelovanja, kao i u mnogim sociološkim i ekonomskim teorijama. I sve one postavljaju čovjeka u okvire milosti ovih nepromjenjivosti (determinizma), pa čak i u okvire njihove tekuće tiranije.
A zatim su, vođeni tim džahilijetskim inatom, zanemarili sve periode objave u životu čovječanstva koji su bili odredba od Allaha. Međutim, nisu se postavili “deterministički” prema objašnjenju bilo kojeg od tih džahilijetskih shvatanja koja pokušavaju život i povijest objasniti neovisno od Allahove odredbe. Isto tako, svjesno su zanemarili svaki trag tih perioda objave u životu čovječanstva, a posebno period najveće upute na rukama islama!
(Iz knjige Shvatanja koja se trebaju ispraviti, Muhammeda Kutba)