Sebilj
Uzvišeni Allah rekao je: “…i dat će im Gospodar njihov da piju čisto piće.” (Ed-Dahr, 21)
Pojenje ljudi vodom bilo je poznato i prije islama, pa tako nalazimo da su se Kurejšije brinule o pojenju vodom hadžija. Različita arapska plemena međusobno su se natjecala u počasti pojenja vodom hadžija, i tako je bilo sve dok pojenje nije potvrđeno plemenu Benu Hašim. Sredstva i metode pojenja vodom razlikovali su se, a od najvažnijih bio je sebilj.
Sebilj je islamska dobrotvorna građevina za pojenje prolaznika i to u vidu trajne sadake. Bogati muslimani gradili su sebilje kao vid trajne sadake iz želje da se približe svome Gospodaru nadajući se nagradi za to djelo. Sebilji su se najviše gradili pored puteva ili prometnih mjesta. Memluci se smatraju prvima koji su počeli sa gradnjom sebilja. Nekad je to bila posebna građevina, a nekad kao pomoćni objekat. Sebilj kao građevina sastojao se iz dva dijela ili etaže:
prva etaža: podzemni dio ili spremnik vode, čija se zapremina razlikovala shodno veličini samoga sebilja, ili materijalne moći graditelja sebilja ili površine zemlje na kojoj je napravljen;
druga etaža: nadzemni dio na kojem se nalazi česma i građen je od mermera kako bi voda bila hladna.
Sebilj škole Zahir Bajbars (memlučki halifa) u Kairu, iz 660. hidžretske godine smatra se najstarijim sebiljom u Egiptu.
(Izvor: alukah.net)
Voda je život
Nijedno živo biće ne može živjeti bez vode. To je naučna činjenica, i zato prisustvo vode znači postojanje života, na što se Kur’an osvrnuo. U sedmom stoljeću nove ere prevladavalo je vjerovanje da postoje četiri elementa stvorenja i života: voda, prašina, vatra i zrak. No, u moderno doba naučnici su otkrili važnost vode u životu živih organizama.
Svi organizmi u osnovi su sastavljeni uglavnom od ćelija. Od bakterija, koje su jedna ćelija, do čovjeka, koji se sastoji više od stotinu triliona ćelija. Dakle, ćelija je osnova života. No, kada su naučnici analizirali ovu ćeliju, otkrili su da je sačinjava više od 70% voda i na taj način može se reći da je osnova života voda.
Dakle, naučna činjenica potvrđuje da je osnova svih živih bića, bilo biljke, životinje ili insekta, voda. Ovu naučnu istinu Kur’an je istakao prije četrnaest stoljeća: “Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?” (El-Enbija, 30).
Također, tu je i važan kur’anski pokazatelj koji potvrđuje da je osnova živih bića voda: “Allah sve živo stvara od vode…” (En-Nur, 45)
Dakle, otkriće tajni žive ćelije u modernom dobu i otkriće da je najveći postotak sastava tih ćelija voda, potvrđuje činjenicu da život postoji tamo gdje ima vode. To je ono o čemu nas je obavijestio Kur’an. Neka je uzvišen i slavljen Allah!
(Izvor: kaheel7.com)
Ropstvo i sloboda u svijetu mrava
Svakodnevno se pojavljuju nova čuda vezana za malo stvorenje, koje prije nismo ni primjećivali. Kur’an i dalje ostaje knjiga znamenja koja govori istinu i njeni ajeti svjedoče istinitost poruke islama.
Jeste li znali da mravi prave “invazije” u kojima kao robove uzimaju druge mrave?! Jeste li znali da mravi osvajači pokušavaju sijati teror u srca porobljenih mrava?! Jeste li znali da porobljeni mravi dižu revoluciju za slobodu, pa se bore protiv agresora, a ponekad se predaju?!
Mravi agresori uklanjaju mrave iz kolonija ili ih pak ubijaju, zatim uzimaju larve i rade na tome da rastu u njihovim kolonijama. Novonastali mravi vjeruju da je kraljica mrava njihova i brane ih od svojih izvornih mrava. Tako mravi agresori obmanjuju porobljene mrave i tjeraju ih da međusobno ratuju!
Susan Wojtzyk sa Univerziteta “Johannes Gutenberg” u Njemačkoj rekla je da mravi koriste “hemijski rat”. Objašnjava da mravi, kao i svi društveni insekti, imaju dufour žlijezde koje luče hemikalije koje koriste za komunikaciju. Mravi agresori koriste dufour žlijezdu kako bi manipulirali svojim “braniocima” i tjerali ih da napadaju svoju vrstu, a ne da se bore protiv svojih “gospodara”.
Također, mravi imaju veliku sposobnost donošenja odluke u vođenju rata, kao što je taktika povlačenja ako je neprijatelj mnogo nadmoćan. Kad “ratne vojskovođe” donesu neku odluku tokom borbe, oni ispuštaju određene hemikalije putem kojih međusobno komuniciraju, a ponekad te hemikalije koriste da bi prevarili neprijatelja i natjerali ih da dođe do pobune i međusobne borbe.
I u ovoj nauci postoji još puno nepoznatih tajni, sličnih svijetu ljudi.
Na Univerzitetu “Johannes Gutenberg” u Mainzu u Njemačkoj provedena je studija i utvrđeno je da se porobljeni mravi ponekad pobune, kao što to prikazuju slike. Narandžasti mravi bili su robovi pa su se pobunili protiv svojih gospodara crnih mrava i pobili neke od njih. Neka je Uzvišen i slavljen Allah!
Stoga, zar ovo stvorenje ne zaslužuje da Allah objavi suru i nazove je En-Naml – Mravi i da spominje ovo čudesno biće u svojoj plemenitoj Knjizi? Zajednica mrava još uvijek zbunjuje naučnike do te mjere da razmišljaju da ih klasificiraju kao stvorenje koje u nekim osobinama sliči ljudskom stvorenju. “Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas – u Knjizi Mi nismo ništa izostavili – i sakupit će se poslije pred Gospodarom svojim” (El-En’am, 38). Neka je uzvišen i slavljen Allah!
(Izvor kaheel7.com)
Prvu džamiju u Francuskoj izgradio je krstaški vitez u 12. ili 13. stoljeću
Doista izgleda skoro pa nevjerovatno da se na devedesetom kilometru udaljenosti od Luksemburga, u mjestu Buzancy u francuskim Ardenima, kroz duga stoljeća pa do dan-danas nalazi “Muhammedova ulica” (Rue du Mohamet). A još veće iznenađenje je podatak da se u istom tom mjestu, od XIII pa sve do XX stoljeća nalazila, vjerovali ili ne – “Muhammedova džamija” (Mosquée Mohamet). Ko bi, a zanimljivo bi bilo znati i zbog čega, sagradio džamiju u dijelu Francuske koji nikada nije bio pod vlašću muslimana?
U pisanim izvorima, “Muhammedova džamija” prvi put se spominje u dva djela s početka XIX stoljeća. U prvom, “Guide pittoresque du voyageur en France” iz 1835. godine objavljena je gravura džamije, a koja vjerovatno ne odgovara originalnom izgledu džamije. U drugom djelu, “Géographie des Ardennes”, štampanom tri godine kasnije, čitaocima se nudi objašnjenje porijekla izgradnje džamije i uz to se navodi nekoliko važnijih detalja iz njene višestoljetne historije postojanja.
Priča govori o izvjesnom krstaškom vitezu Ogieru Prvom iz slavne Kuće Anglure (Maison d’Anglure), koji je po muslimanskom osvajanju Jerusalema (1187), kao učesnik Trećeg krstaškog rata (1189–1192) pao u ruke muslimana. Nakon godina zatočeništva, Ogier Prvi daje čvrsto obećanje Salahudinu Ejubiju (1137–1193) da će, ukoliko ga pusti da se vrati svom domu u Francuskoj, rasprodati svoju imovinu i dostaviti potreban novac za svoj otkup. Salahudin, plemenit kakvog ga je upravo i upamtila historija, pristaje udovoljiti njegovoj molbi.
Po povratku u Francusku, Ogier Prvi uprkos svim naporima ne uspijeva sakupiti potreban iznos za otkup, te se, kao istinski vitez i čovjek od riječi, dobrovoljno vraća Salahudinu i ponovno postaje njegov zarobljenik. Dirnut njegovim gestom, Salahudin ga darežljivo nagrađuje slobodom, a zauzvrat od Ogiera traži da najstariji sinovi njegovih potomaka nose ime Salahudin; da krstovi na porodičnom grbu Kuće Anglure budu zamijenjeni polumjesecima, te da po povratku u svoju domovinu Francusku izgradi džamiju. U nešto izmijenjenoj verziji događaja ne spominje se Ogier Prvi, već njegov potomak Pierre d’Anglure iz vremena vladara Luja IX. Navodno su ga tokom borbi u sklopu Sedmog krstaškog rata (1248–1254) zarobili Salahudinovi potomci, vladari Ejubijskog sultanata.
Da se ne radi o običnoj legendi, iako bi mnogi to u današnjoj Francuskoj itekako željeli dokazati, ukazuje više činjenica s kojima su suočeni. Naime, porodični grb Kuće Anglure doista sadrži polumjesece; u porodičnom stablu Kuće Anglure nalazimo više imena “Saladin” negoli i među samim Salahudinovim potomcima. Uz malu pomoć Google Eartha i vizualizaciju gradića Buzancy, uvjerit ćemo se u postojanje Muhammedove ulice (Rue du Mohamet); i na kraju, i sama pisana svjedočenja o postojanju džamije ne ostavljaju puno prostora za sumnju.
Ima i onih koji su također iznijeli mogućnost da je neko od rodonačelnika slavne Kuće Anglure vjerovatno prihvatio islam, te je svoje vjerovanje potvrdio u gore opisanim djelima.
Kako god, Muhammedija džamiju su 1834. godine općinske vlasti pretvorile u dvije škole – mušku i žensku. Davne 1905. godine izvjesni Leon Lambert, francuski trgovac u Egiptu i inicijator gradnje džamije u Parizu i Marseju, u svom pismu upućenom tadašnjem odgovornom licu za vjerska pitanja u Francuskoj, traži više informacija o džamiji u Ardenima sa namjerom da nakon toga zvanično zatraži njeno vraćanje u okrilje vakufa.
Zadnji ostaci džamije uništeni su 1927. godine i na njenoj lokaciji izgrađena je škola.
(Piše: Muhamed Ćeman)
