U životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan od najtežih trenutaka bio je događaj potvore na Aišu, radijallahu anha. Uzvišeni Allah, opisujući bolesna srca, koja su sebi dozvolila da se bave onim što im nije poznato, kaže: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’” (En-Nur, 12)
Kako se vremenski udaljavamo od najbolje generacije, tako se loše osobine sve manje smatraju lošim. Mnogi umisle kako su pronicljivi, pa tako sebi dozvole da o drugima misle onako kako im nalažu njihovi hirovi, pa ćemo tako sresti ljude čiji se životi vrte oko lošeg mišljenja o drugima. Ako neko nešto kaže – on pomisli loše, ako neko šuti – opet pomisli loše, ako ga neko posjeti – pomisli loše, ako ga ne posjeti – pomisli loše, ako ga neko poselami – pomisli loše, ako ga ne poselami – pomisli loše, ako mu se neko nasmije – pomisli loše, ako se ne nasmije – pomisli loše, ako ga neko posavjetuje – pomisli kako želi da ga predstavi lošim, ako mu donese poklon – misli da želi da ga potkupi, ako mu ponudi nešto da proda – posumnja da želi da ga prevari. Takvim je ljudima tegoba u prsima nezaobilazna, jer njihove osobine su ogledalo njihovih duša.
Uzroci sumnjičenja
• Okruženje umnogome utječe na ponašanje čovjeka. On svoje stavove dobrim dijelom gradi na osnovu ponašanja ljudi koji ga okružuju. Ako čovjek u svojoj porodici, kao bližem okruženju, ili komšiluku, kao daljem okruženju, ima nekoga ko u tuđem dobru često nađe neko zlo, takav će neminovno biti pod utjecajem takvih razmišljanja i svoje stavove graditi na tome. Zato vjernici treba da traže zdravo okruženje u kojem će graditi svoje stavove.
• Nepridržavanje etike razgovora mnoge dovodi u sumnjičenje. Islam nas uči da se dvojica ne sašaptavaju u prisustvu trećega, da ne razgovaraju na jeziku koji ostali ne razumiju, da se razgovara o dozvoljenim stvarima. Ukoliko se ne pridržava ove etike, čovjek može biti uzrokom da neko upadne u sumnju.
• Ocjenjivanje tuđih namjera otvara put sumnjičenju. Nije na ljudima da ulaze u tuđe namjere jer su namjere između Allaha i Njegovih robova. Ako je namjera u srcu, onda niko nema pravo da se njome bavi, već svoj sud donose na osnovu djela. O opasnosti bavljenja tuđim nijetom govori nam i događaj Usame b. Zejda i jednog ensarije kada su sustigli mnogobošca koji je, nakon što je vidio da mu nema spasa, izgovorio šehadet. Ensarija se okrenuo od njega, a Usama ga je ubio kopljem. Kada je to ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je upitao: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Usama odgovori: “Allahov Poslaniče, to je izgovorio samo da bi se spasio!” Ali je Poslanik nastavio ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!”, toliko da je Usama poželio da je tek toga dana prihvatio islam (Buhari i Muslim). U jednoj verziji ovog hadisa bilježi se da je Poslanik rekao: “Da li si mu otvorio srce?” Ove riječi treba da budu lekcija svakome da se bavi svojim srcem, a ne tuđim.
• Slijeđenje prohtjeva često je uzrok sumnjičenja, jer bolesna srca svoja mišljenja grade na osnovu svojih sumnji. Onaj ko slijedi svoje prohtjeve neće ga zanimati drugačiji stavovi, pa ako dobije savjet, smatrat će ga kritikom. Uzvišeni Allah, govoreći o mnogobošcima, opisuje ih kao one koji slijede svoje prohtjeve: “Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude” (En-Nedžm, 23). Vjernik, za razliku od nevjernika, slijedit će jasne dokaze, a nikako pretpostavke.
• Bavljenje tuđom prošlošću jedan je od razloga lošeg mišljenja o drugima. Koliko smo puta nekoga čuli da kaže: “Znam ga kada je pio alkohol, kada je radio ovo ili ono”? Vjernik zna da pokajanje briše prijašnje grijehe i zato ne smije sebi dozvoliti da zbog prošlosti gradi mišljenje o nekome. Ashabi su uglavnom bili mnogobošci prije nego što su primili islam, a mnogi su činili razne grijehe pa su primili islam. Pokajanje briše prijašnje grijehe pa se zbog toga vjernik neće osvrtati na tuđu prošlost, već će gledati trenutno stanje drugog čovjeka i na osnovu toga izgraditi svoj stav.
Pored ovih, postoje još mnogi drugi uzroci, poput: bolesti srca, odlaska na sumnjiva mjesta, loših djela, te nerazmišljanja o posljedicama lošeg mišljenja itd.
Posljedice lošeg mišljenja
Lošim mišljenjem o drugima čovjek sebe izlaže i raznim negativnim osobinama koje na kraju rezultiraju slabljenjem imana i lošim odnosom prema drugima.
• Zapostavljanje sebe jedna je od najizraženijih posljedica ovog problema. Vodeći brigu o stanju drugih, umjesto da se pozabavi sobom, čovjek upada iz grijeha u grijeh. Loše mišljenje o drugom tjera na to da se provjeri istinitost onoga u što se sumnja, pa na tom putu upadne u razne grijehe poput: uhođenja, ogovaranja, zavisti, mržnje, izbjegavanja drugih, kidanja rodbinskih veza, razjedinjavanja i drugih. Allah nam u Kur’anu na mnogim mjestima ukazuje na međusobnu povezanost grijeha, pa se u jednom ajetu spominje loše mišljenje zajedno sa uhođenjem i ogovaranjem: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je” (El-Hudžurat, 12).
• Lijenost u činjenju dobrih djela i duševni nemir posljedica su lošeg mišljenja. Kada čovjek, zbog lošeg mišljenja i sumnjičenja, misli da neko želi da mu naudi, da ga ne cijeni i ne pridaje dovoljno pažnje, tada u duši osjeća tjeskobu. Činjenjem grijeha srce pocrni i izgubi želju za ibadetom i udalji se od spominjanja Allaha: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti” (Ta-ha, 124).
• Kajanje dolazi nakon što se shvati greška, ali često bude kasno. Često je loše mišljenje bilo uzrokom mnogih nepravdi. Svađe, potvore i ubistva samo su neke od posljedica lošeg mišljenja. Poslanik, alejhis-selam, i Aiša, radijallahu anha, pretrpjeli su teške trenutke zbog potvore, a oni koji su širili lažnu vijest dugo su se kajali. O ovome nam govori i prethodno spomenuti događaj Usame b. Zejda i ensarije kada su sustigli mnogobošca pa je izgovorio šehadet. Usama ga je ubio, a kada je to čuo, Poslanik je više puta ponovio: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Toliko se Usama kajao da je poželio da je tek tog dana prihvatio islam.
• Prezir ljudi zaslužuju onī koji svojim jezicima tjeraju druge od sebe. Mnogi ljudi ne zadržavaju loše mišljenje samo za sebe, već ga šire i tako siju smutnju. Poslanik, alejhis-selam, nazvao je loše mišljenje lažnim govorom kada je rekao: “Dobro se pripazite sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažljiviji govor!” (Buhari). Kao ni svaki lažac, tako ni onaj koji sumnjiči nije povjerljiv niti poželjan u društvu. Ako je ogovaranje drugih muslimana gibet jezikom, onda je loše mišljenje o njima gibet dušom. Rekao je Ebu Hamid el-Gazali: “Sumnjičenje je ogovaranje srcem.” (El-Ihja)
• Razdor u porodici često je posljedica sumnjičenja. Kada bračni drugovi imaju loše mišljenje jedno o drugom, to trasira put šejtanu prema jednom od njegovih najvećih ciljeva, a to je razvod. Supružnici su najpreči da nađu opravdanje jedno drugom. Ispravni prethodnici znali su reći: “Traži sedamdeset opravdanja svome bratu, pa ako i pored toga ne nađeš, onda pomisli da možda ima neko opravdanje koje ti ne znaš.” Ako ovo važi za one koji se ponekad druže, šta je tek sa supružnicima koji su jedno drugome odjeća?
Nakon što spoznamo uzroke i posljedice lošeg mišljenja, dužni smo naučiti kako preventivno djelovati i kako se, u slučaju da je pri nama ovaj problem, liječiti, ili drugim riječima, kako izgraditi lijepo mišljenje o drugima.
Kako izgraditi lijepo mišljenje
Jedna od posebnosti islamskog odgoja jeste preventivno djelovanje. Islam nas uči da čuvamo sebe i svoj razum ostavljanjem svega što ga opija, svoje srce ostavljanjem sumnji, svoju čast ne približavajući se nemoralu. Ljude oko sebe čuvamo, između ostalog, lijepim mišljenjem o njima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tavafeći oko Kabe i gledajući u nju, rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, svetost vjernika kod Allaha veća je od tvoje svetosti, Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, svetost vjernika, njegovog života i imetka, veća je kod Allaha od tvoje svetosti, i da se o njemu ne misli ništa osim dobro.” (Ibn Madža)
Da bismo sebe navikli da lijepo mislimo o drugima, trebamo poduzeti sljedeće korake:
• Da ono što čujemo shvatimo na najljepši način. Sama definicija lijepog mišljenja jeste da damo prednost pozitivnoj strani nad negativnom onda kada možemo razumjeti na oba načina. Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Vjerniku nije dozvoljeno da pomisli loše kada čuje od svoga brata neku riječ ako je ikako može razumjeti na lijep način.” (Et-Temhid)
• Iznalaženje opravdanja drugim muslimanima, jer lakše je duši podnijeti da o drugom ima lijepo mišljenje nego da je tišti loše mišljenje o drugome. Prenosi se da je Ibn Sirin rekao: “Ako do tebe dođe nešto loše o tvom bratu, ti mu potraži opravdanje, a ako ne uspiješ, onda reci: ‘Možda ima opravdanje koje ja ne znam.’” (Revdatul-ehjar)
• Bavljenje sobom umjesto drugima. Mnogi ljudi ne iskorištavaju slobodno vrijeme onako kako bi trebali, pa ako se ne pozabave svojim stanjem, onda će njihove misli biti usmjerene ka drugima. Prenosi se da je Sufjan b. Husejn pred Ijasom b. Muavijom spomenuo nekog čovjeka po lošem, pa ga je Ijas pogledao i upitao: “Jesi li se borio protiv Rimljana?”, a on je odgovorio da nije, pa ga je Ijas ponovo upitao: “A protiv Indijaca, Sinda ili Turaka?” Sufjan je opet odgovorio da nije, a Ijas mu je rekao: “Zar da poštediš Rimljane i ostale, a da ne poštediš svog brata?” (El-Bidaja ven-nihaja)
• Ispravan odgoj jedan je od najboljih načina da se kod djeteta izgradi osobina lijepog mišljenja o drugima. U kući počinje odgoj, nastavlja se preko škole, dobrim dijelom putem medija ili kroz društvo. Roditelji će primjerom i savjetovanjem naučiti dijete da ima lijepo mišljenje, u školstvu će se koristiti ostale odgojno-obrazovne metode, čovjek će sebi birati prijatelje koji ga podstiču na dobro, a od medija će pratiti provjereno i pozitivno. Najbitnije je odgojiti dijete da zna za Allaha, jer kada ne bude roditelja, škole, ili se razočara u prijatelje, mjerilo će mu biti Allahovo zadovoljstvo.
Pored toga što će se vjernik truditi da ne misli loše o drugima, također će se truditi da ne bude uzrokom da neko misli loše o njemu. Jedan od načina da se to postigne jeste da otkloni sumnju od sebe. Primjer za to jeste situacija kada je Poslanika, alejhis-selam, dok je bio u itikafu, posjetila Safijja, radijellahu anha, i kada je krenuo da je isprati, prošao je pored ensarija koji su požurili da se udalje, pa im je Poslanik rekao: “Ovo je Safijja bint Hujejj” (Muslim). Iako ashabi nisu posumnjali, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio je da otkloni svaku mogućnost da neko od ashaba pomisli loše. Također, treba da se udalji od sumnjivih mjesta, da se ne druži sa onima koji su poznati po lošem pa da neko posumnja o njemu da je poput njih.
Stoga, onaj ko spozna uzroke sumnjičenja, posljedice istog, i ko nauči kako se sačuvati toga, odnosno kako kod sebe izgraditi lijepo mišljenje o drugima, takav neće dozvoliti da se nepravedno postupa prema drugima. Prenosi se da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Nije od pravednosti da provjerenom presudiš sa mišljenjem.” (Rebiul-ebrar)