Koliko su ratne vještine bitne, koliko je rat preokupacija ljudske vrste dovoljno nam kazuje primjer Arapa za vrijeme Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života i primjer državljana Jugoslavije (jer je naša domovina bila u tom sastavu, to nam je veoma bitno). Jedan dio Arapa od rođenja bi provodio vrijeme u pustinjskim predjelima, na seoskom zraku, uvježbavajući se i spremajući se da budu ratnici, a stanovnici Jugoslavije imali su obavezu služenja vojnog roka. Samo su obrazovanje i vojni rok bili obavezni. To nam govori da su znanje koje je potrebno da država napreduje i vojna sposobnost da se država odbrani krucijalni za funkcionisanje jedne države. Mnoge države, iako navode da žele samo mir, ulažu ogromne novce u budžet vojske i naoružanja.
Nažalost, pozicija Bosne i Hercegovine, posebno bošnjačkog stanovništva i patriota iz reda drugih naroda, nije na zavidnom nivou. Budžet koji se izdvaja za nabavljanje naoružanja ispod je svakog minimuma, a nije potrebno posebno pisati o pogubnosti neadekvatne pripremljenosti i nedostatka vojne sposobnosti kod stanovnika Bosne, upravo jer je ukinut vojni rok.
Da su ratno i humanitarno pravo od izuzetne važnosti možemo zaključiti iz događaja od početka dvadesetog stoljeća jer skoro da nema razdoblja kada se nije dešavala određena vrsta ratnih sukoba u različitim dijelovima svijeta. Tu nam se nameće pitanje da li je osnova života rat ili mir. U Kur'anu i sunnetu sigurnost se ističe kao jedna od najvećih blagodati koje su date čovjeku.
Definiranje pojma "džihad" i njegove specifičnosti
Upotreba pojma "džihad" uveliko zavisi od konteksta, vremena i načina njegovog spominjanja. Zavisno od toga kakvog su ideološkog opredjeljenja, koje su vjere i slično, tako ljudi i percipiraju riječ džihad. Za neke je to muslimanski terorizam, za neke je to u potpunosti normalan pojam koji se koristi u različitim kontekstima na različite načine, a za neke je to (naročito za određenu vrstu muslimana) pojam koji označava samo obrazovno-intelektualnu sferu. Ako se vratimo na jezičko značenje ove riječi i njene izvedenice, shvatit ćemo da ovaj pojam označava ulaganje truda i napora da se riješi određeni problem.
U intelektualnom smislu, posebno izraženo u riječi idžtihad, on se upotrebljava za proaktivno učenje i djelovanje kako bi se usvojila određena vrsta znanja ili kako bi se došlo do određenog rješenja. Međutim, pojam "džihad" primarno se koristi da bi označio vojno djelovanje, što se potvrđuje u ajetima, hadisima i fikhskim djelima koja detaljno obrađuju pravne propise koji se odnose na fenomen ratovanja.
Jusuf Karadavi, rahmetullahi alejhi, koji je nedavno preselio na ahiret, napisao je knjigu Džihad, vrste i implikacije, koju je na bosanski jezik prevelo više prevodilaca, a u sažetoj formi na bosanski jezik preveo ju je Mustafa Prljača. Ovo obimno djelo (prijevod na bosanskom jeziku ima 750 stranica) detaljno govori o pojmu džihada, vrstama džihada, džihadu između odbrane i napada, ciljevima džihada u svjetlu islamskog učenja, stepenima džihada, opasnosti odustajanja od njega i pripremanju zajednice za džihad i postratnom periodu, ratovanju unutar islamskog kruga.
Definisanje terorizma
Pitanje terorizma u njegovom savremenom kontekstu aktualizirano je nakon dešavanja od 11. septembra. Dvadeset i prvo stoljeće karakteristično je po tome što onaj ko je jači, ko je veća sila u geopolitičkom i globalnom pogledu određuje da li je nešto teroristički napad ili ne.
Veoma je teško definisati pojam terorizma i mnogi naučnici nude različite definicije. Fikret Karčić navodi dva razloga zbog čega se to dešava: "Prvo, terorizam je veoma star fenomen u ljudskoj historiji. Ispoljava se u različitim oblicima i javlja u različitim historijskim okolnostima te ga je teško pretočiti u definiciju koja bi obuhvatala sve njegove suštinske osobine. Drugo, ova riječ posjeduje negativan politički naboj i vrlo često je korištena od pojedinih vlada s ciljem diskreditacije političkih protivnika bez obzira na metode njihovog djelovanja. Zbog ovih negativnih konotacija ni jedna grupa niti pojedinac koji pribjegavaju metodama terorizma ne nazivaju sebe teroristima. Propaganda i beskrupulozna upotreba ovog termina učinila je teškim njegovo objektivno definisanje i izučavanje."
Navodi se da je riječ terorizam prvi put upotrijebljena 1795. godine da označi "vladavinu putem zastrašivanja na način kako je to radila stranka na vlasti u Francuskoj tokom revolucije 1789-94". (Fikret Karčić, "Terorizam: značenje, historija i veze s religijom", u hrestomatiji: Savremene fikhske teme, pripremio: Enes Ljevaković)
Vrijednost borbe na Allahovom putu
Uzvišeni Allah kaže: "O vi koji vjerujete, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, koja će vas iz patnje bolne spasiti? U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite -- to vam je, da znate, bolje." (Es-Saff, 10--11)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: 'Koja su djela najvrednija?', pa je rekao: 'Vjerovanje u Allaha i u Njegovog Poslanika.' 'A koja onda?', upitan je. 'Borba na Allahovom putu', rekao je on. 'A koja onda?', ponovo je upitan, pa je rekao: 'Propisno (bez griješenja) obavljen i kod Allaha primljen hadž.'" (Buhari, br. 1519)
Činjenica da je objavljena posebna vrsta namaza, koja se klanja na poseban način i jedino je za taj namaz u Kur'anu objavljeno kako se obavlja, govori o tome koliko su ratna dešavanja, strah, borba sastavni dio ljudskih života. Uzvišeni Allah kaže: "O Poslaniče, ako si s vojnicima tokom bitke i želiš obaviti namaz, podijeli vojsku na dva dijela: dio koji će klanjati s tobom, uzevši svoje oružje sa sobom dok su u namazu, a drugi dio koji će čuvati stražu. Kada prvi dio vojske završi jedan rekat sa tobom, neka dovrši drugi rekat za sebe, a kada završe namaz, neka odu da vam čuvaju stražu iza leđa, ondje gdje je neprijatelj, a onaj drugi dio vojske, koji nije klanjao, neka dođe da klanja jedan rekat za tobom. Kada ti predaš selam, nakon tog rekata (koji je za tebe drugi, a za njih prvi), oni neka ustanu i dovrše namaz za sebe. I neka budu oprezni spram neprijatelja, i neka sa sobom nose svoje oružje, jer nevjernici priželjkuju da vi zaboravite na svoje oružje i stvari dok klanjate pa da vas odjedanput napadnu dok ste nemarni." (En-Nisa, 102)
Onaj ko je čitao siru zna da su muslimani učestvovali u mnogim bitkama i pohodima. Ukratko ćemo spomenuti dvije bitke, odnosno dvije prekretnice za medinski period. Prva prekretnica ranog muslimanskog društva bila je Bitka na Bedru kada je slabije naoružana i malobrojnija skupina muslimana uspjela da porazi mnogobrojnijeg neprijatelja i pokaže da su oni sada veoma bitan faktor na tom dijelu Arabijskog poluotoka. Drugu prekretnicu možemo tražiti u Bitki na hendeku kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naglasio da muslimani više neće biti u podređenom položaju, da sada njih neće drugi prvi napadati, već da će muslimani određivati tok ratnih dešavanja.
Ti događaji opisani su i u Kur'anu u devetom ajetu sure El-Ahzab: "Pravovjerni, koji vjerujete u Boga i postupate u skladu s onim što je objavio, sjetite se Allahove blagodati prema vama kad su vas savezničke vojske pohodile u Bici na Hendeku, okupivši arapske višebošce, medinske jevreje i munafike! Oni su vas sa svih strana opkolili, ali je Svemogući Allah na njihov logor poslao silni vjetar (es-saba), pomoću kojeg je pomagao Poslaniku. K tome, Plemeniti Allah poslao je meleke koje vi, vjernici, niste vidjeli, te su se bezvjernici dali u bijeg i vratili se poniženi i poraženi. Allah dobro vidi ono što činite, nije Mu nepoznato vaše ponašanje, On će vam dati ono što zaslužite." Spominjanje bitaka, džihada i raznih pitanja vezanih za ovu tematiku u Kur'anu ukazuje na veliku važnost ovog pitanja. Otvorimo li hadiske zbirke i fikhske knjige možemo uočiti koliko se mnogo pažnje pridaje ovoj tematici.
Human odnos prema posebnim kategorijama društva
U vosjci je posebno izražena dimenzija očuvanja ugroženih kategorija društva, koje nisu u mogućnosti da se brane i koje svoje fizičke zaštitnike traže u odrasloj muškoj osobi sposobnoj za ratovanje. U ratu nije dozvoljeno ubijati žene, djecu, starce, sveštena lica i ostale ugrožene kategorije. Vojska se striktno mora boriti sa neprijateljskom vojskom na bojnom polju.
U posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovini Ismet Spahić na dženazi Enveru Šehoviću kaže: "Zato glavu gore. Budite ponosni, čuvajte obraz! Nemojte svoje ruke kaljati, valja doći u kabur. Neka vam je uvijek na umu prva zapovijest koju je dao Poslanik -- žene, djecu, starce, sveštana lica, bogomolje ne dirajte! Ali njihovog vojnika, onog koji puca, ubijaj ga gdje god stigneš, istjeraj ga odakle je on tebe istjerao... To je ponos, biti vojnik Bosne i Hercegovine."
I na kraju agresije izašli smo čista obraza, a naš predsjednik Alija Izetbegović, rahmetullahi alejhi, rekao je: "Mi nismo srušili Most u Mostaru. Hvala Bogu da je tako, jer u protivnom ne znam kako bih se osjećao odlazeći u svijet, a ovako odlazim svijetla obraza. Jeste da je naš narod ispatio i da ja u svijet idem s osjećajem neke gorčine, ali ne idem sa osjećajem stida. Ne bojim se da mi niko kaže -- šta vi ono tamo uradiste? Idem u svijet serbez. Idem ponosan što pripadam narodu koji, iako napadnut, nije na genocid uzvratio genocidom, na rušenje rušenjem." (Alija Izetbegović, Robovi biti nećemo: govori 1990.--1995.)
Status zarobljenika u ratnim sukobima
Zarobljenici u islamu imaju poseban status. Kada se određeni ljudi zarobe i budu držani na određenom mjestu u takvom stanju, dužnost je prema njima se lijepo ophoditi i napraviti im ambijent koji oslikava normalne uslove života. Potrebno im je obezbijediti sigurnost, hranu i sve ono što je potrebno za normalno funkcionisanje. Zabranjen je svaki vid nehumanog odnosa prema zarobljenicima.
O utemeljenosti zarobljeništva u islamu, kao i načinu postupanja prema zarobljenicima kazuje se u sljedećim ajetima: "Kada se u borbi s onima koji ne vjeruju sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne uništite, a onda onima koje zarobite pritegnite sveze, i poslije, ili ih velikodušno oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba 'svoje terete ne spusti' -- dok ne prestane" (Muhammed, 4); "Nijednom vjerovjesniku nije bilo dopušteno držati sužnje dok ne izvojuje pobjedu na zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi ahiret. Doista je Allah silan i mudar" (El-Enfal, 67).
Navodi se da bi ashabi davali zarobljenicima hranu koje su sami bili željni da jedu. Zamislite takvu situaciju, da ste u ratu i neprijatelj koji vas je napadao, došao u vaše ruke kao zarobljenik, a vi sada njemu morate dati hranu koje ste vi željni. Čovjeku koji vas je možda zamalo i ubio. To je samo dokaz veličine imana kod ashaba. Način na koji su se muslimani ophodili prema zarobljenicima imao je za rezultat mnoge pozitivne reakcije suprotne strane.
Navest ćemo i primjer Džuvejrijje, radijallahu anha, supruge Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je bila zarobljena u Pohodu na Benu Mustalik. Kada je zatražila da se materijalno otkupi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: "A šta misliš da isplatim za tebe traženu protuvrijednost, a zauzvrat da se udaš za mene?" "Pristajem, Allahov Poslaniče", odgovori ona. Tako se i desilo. Kada je informacija došla do muslimana, rekli su: "Naši su zarobljenici sada tazbina Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kako da ih još uvijek držimo u ropstvu?!" Tada su oslobodili porodice plemena Benu Mustalik, a Aiša, radijallahu anha, znala bi pripovijedati: "Ne znam da je ijedna žena svome narodu donijela toliko koristi i blagoslova kao što je to učinila Džuvejrijja." (Ebu Bekr el-Džezairi, Čovjek kojeg treba voljeti: život poslanika Muhammeda, prijevod: Amir Durmić)
Uništavanje imovine i prirodnih resursa
Ajetom: "I ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." (El-Kasas, 77) ukazuje se na zabranu uništavanja prirodnih dobara, pa tako i u ratnim dejstvima.
Kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, slao vojsku prema Šamu, rekao je: "Nemojte sjeći ili paliti palme i nemojte sjeći plodonosno drvo. Nemojte klati ni ovcu, ni kravu, ni devu, osim da se njome hranite." (Alija Muhammed es-Sallabi, Ebu Bekr es-Siddik -- život i djelo prvo prvog halife, prijevod: Mirsad Porić)
Posljedice uništavanja prirode očituju se u sljedećem: stvaranje industrijskog smeća čija je neutralizacija veoma skupa, a njegovo zakopavanje uništava tlo; opasne posljedice ostavljaju hemijsko i biološko oružje koje uništava biljni i životinjski svijet; stvaranje ozonske rupe učestvovanjem borbenih aviona; nastanak štetnih gasova upotrebom raketa i eksplozija; radijacija koja se stvara preko atomskih eksplozija; zagrijavanje atmosfere; uništavanje vode preko topljenja otrovnih gasova i sl. (Sulejman Topoljak, Humanitarno -- ratno pravo u islamu)
Pored poznavanja ove tematike iz hadiskog, fikhskog, političkog domena, ovoj temi treba dati veliki značaj i u historijskom kontekstu. Historija kao učiteljica života otkriva nam i opominje nas kako se događaji konstantno ponavljaju i poziva nas na oprez. Uz to, da bi se kalio identitet muslimana, pogotovo od malih nogu, on mora znati ko su bili pravi junaci i hrabri borci započevši sa plejadom ashaba i među njima velikih vojskovođa poput Hamze ili Halida b. Velida. Čitajući njihove biografije svaki musliman osjeća se ponosnim što je pripadnik islama i što su zastavu islama nosili ovako hrabri borci, ali i oni koji su došli poslije njih, poput: Tarika b. Zijada, Salahuddina Ejjubija, Mehmeda Fatiha, Omera Muhtara, Izeta Nanića i dr. Djeca, ali prije toga mi, moraju znati ko su pravi superheroji koji su imali "prave" moći -- neustrašive porive da odbrane din i domovinu, hrabrost veću od lavovske, pribranost i snagu, i da budu odgajani u tom okrilju. Imamo najslavniju prošlost, pa zašto onda inspiraciju tražiti u kojekakvim ličnostima lošeg morala i lažnog predstavljanja?